Pisma čitalaca listu "Dubrovnik"

 

Vitaljina u Konavlima 19. Avgusta.

(Dopisniku „Crvene“ o njegovom hrvastvu u Vitaljini i o njegovijem junacima). 

— Evo me, dragi „Dubrovniče", da ti se javim sa ove srpske junačke krajine. Bio sam ti jučer u Hercegnovome za poslom, i umoran sjedoh u jednoj kafani. Oko mi pade na poderanu „Crveno-crnu“. Prihvatih je kad u njoj nekakav dopis iz Vitaljine od 28. Jula. Pročitah, pa udrio u veliki smijeh. A kako ne bih? Govori taj mudri dopisnik da od 65 familija u Vitaljini, nema nego jedno čeljade da se Srbinom nazivlje. Bum! A ne zna, jadi ga znali, da smo svi srpske krvi, pa zvali se ili ne, opet smo svi Srbi? 

Čudim se kako je mogao Hrvat Vitaljanin (upravo Hrvat Korčulanin) izmisliti da Novljani napastuju Vitaljane, kada svaki pošteni i učeni Novljanin zna otkuda su naši stari. Zna da smo u najsvetlijim svezama sa susjednom braćom sa Srbima. Ne da se poreći, naši su se stari sa srpskog ognjišta amo preselili u Vitaljinu, neki sa Njeguša, neki sa Žvinja, Špulja, Njivica, Kruševica kao Dučići, Luići, Bratičevići, Spremići, Marnići, Mušketi, koji su se kasnijo prozvali Mladoševići, Paskovići, Županovići, Gjurovići i ostali. Dakle što bluti Hrvat Vitaljanin, koji žive u Pločicama, da nema nego jedan Srbin u Vitaljini? Mi smo svi Srbi a katolici, i kao taki mi i naši potomci bićemo uvijek, ne ćemo pogaziti običaje našijeh pragjedova.

A koji su Hrvati? Da ih po imenu kažem. Uz vojvodu popa Anta stoje čelik Hrvati Nikić rečeni Patakun, koji je bio osugjen radi uvrijede Njegovog Veličanstva Cara, Nikola rečeni Koćo, Nikola rečeni Konj, brat nekog Zana Sette u Dubrovniku, Mato rečeni Puhać ili Mušket, Mato rečeni Kileško i supruga mu rečena Raspotezica. Ovo vam je dična kita još dičnijih Hrvata u našoj srpskoj Vitaljini, koje, još kad su u društvu sa Vinkom Lozićem, njihov Vojvoda kumi i preklinje, da se ne dadu u ruke Cavtaćanima i Srbima, već neka se spomenu pok. Maguda ……. obećavajući popravak puta, i ostale budalaštine, kojima smo se mi privikli, jer znamo da Dum Crni s Grude šalje po Vitaljini našoj svoje ljude, ali sve u zalud, ne ćemo više da nas varaju, prestalo je i mito i mazanje; mi ćemo svi za Cavtaćane, bude li do potrebe, jer mi amo hrvastvo nemamo, niti hoćemo da ga imamo. I ona šestorica, koja su se prodala, opet će na staro svoje ognjište, kad uvide da ih za nos vuku рор Ante i družina; i tako će naš popo otići puhajući u šake, da se moli svome proroku Anti u Zagrebu, jer mu ovdje mjesta nema. 

Hrvat tako zvani Vitaljanin tuži se da nasrću na Dum Antuna, i pozivlje, neka se istakne jedan, koji ima što proti njemu. Neka Dum Antun zahvali Bogu da su Pločičani pošteni i mirni ljudi, jer inače, on bi u druge pjesme pjevao; ali ako ga pošteni Pločičani trpe, ne za to da hvale njegovo vladanje, jer toliko mi Vitaljani koliko Pločičani imali smo pobožne i učene pastire, kao nezaboravnog Selaka i Cetinića, koji se nijesu družili sa Vinkom Lozićem, već pazili na Župničke i crkvene poslove, a to možemo ne samo mi Vitaljani potvrditi, već i Višničani, Gjurinjani, Mikuljani, Poljičani Gornjebanjani, čelični i pošteni starci Bečiri, Memedi, Budmani, i ostali pošteni Pločičani s kojima su se prijašnji popovi družili. A sada? Ako pogješ na put do Cavtata ili drugovgje, vidjećeš našeg Dum Antuna uz čašu pred dučanom da se karta, što doista ne dolikuje ni jednom svjetovnjaku a kamo li jednom svećeniku. 

Hrvat Vitaljanin u svome dopisu govori da onakog popa kao Dum Antuna nijesu nikada ni imali. Pravo i kaže, to najbolje može svjedočiti njegov nerazdjeljivi drug Vinko Lozić, kad se zajedno nagju po krsnijem imenima, a još bolje njegov tužni parip, sa kojega je više puta u plotinu strmoglavio. Pa takove pridošlice hoće da gospoduju u našoj kući, i da siju neko nepoznato hrvastvo koje u Vitaljini, u ovom našem srpskom ognjištu, ne može ni da nikne, a kamo li da se razgrani. 

U toliko, ti Hrvate, koji si se nazvao Vitaljaninom, možeš poć na Korčulu, da tamo pripovijedaš svoje hrvastvo, jer ti je uzaludna muka, nas ne ćeš obratiti, što smo od starine naslijedili, to ćemo čuvati kao oči u glavi, biva, našu lijepu srpsku narodnost. Bolje bi bilo da nam pripovijedaš svetu vjeru katoličku, a ne kad nam što pripovijedaš da čistiš nokte i brojiš u prste kao da nas učiš računicu. Propovijedaj o slozi, miru i ljubavi, pak ti ne će dolaziti na pamet da razvagjaš cijele porodice, a što je gore, da razdvajaš muža od žene, kao što je ono bilo sa pok. Cvijetom Vlahušićem iz Višnića. A mi, braćo Vitaljani, ne dajmo se u ruke crnijeh mantijaša, koji hoće da nas svojijem laskanjem i za buduće izbore prevare. Budimo složni s braćom Cavtaćanima, ako hoćemo da nam svane rujna zora. Zalud naši protivnici napadaju na nas Vitaljane, a najviše na staro pošteno koljeno vrijednog Andra Gjangradovića i njegovu obitelj; zalud na čelik rodoljuba gosp. Gjura Bratičevića, ne bojmo se, jer ni nama ni njima nauditi ne će.

Budimo vjerni podanici našeg Cara i Kralja, ljubimo vjeru u kojoj smo se rodili i podigli, a uz to budimo pravi Srbi, to nam Car i njegovi zakoni ne zabranjuju, pa ni naša sveta vjera. Budimo pravi potomci našijeh gjedova. 

Za danas dosta.

Srbin Vitaljanin

Vitaljina u Konavlima 10. Oktobra.

(Kako se kod nas kupe potpisi za Hrvastvo. Razgovor izmegju Ričinara i Kileška u Hercegnovome).

 

— Regbi, dragi „Dubrovniče”, da našem popu Anti i njegovoj družini nijesu toliko mili moji istiniti dopisi, pa bajagi da me o zid pritisne, čuj što je uradio. Bila je Nedjelja 10. Septembra, baš kad sam imao da pogjem u Novi za neke moje poslove, kad evo ti čauša taman na Lokvi, i reče mi: „Poslao me je Kileško, da odmah dogješ pred crkvu“. U mlagjega pogovora nema i ja odoh tamo. 

Ugjoh u crkvu te čuh da naš popo čita puku moj dopis iz Vitaljine. Pošto ga je pročitao stade da govori: „Kad ste svi Vlasi pisaću mome biskupu, da vam digne popa, pa hajdete na Savinu. Kažem vam ako mi se ne potpišete da nijeste vlaške vjere, ne ćete me više gledati megju vama“. Iza mise stade Kileško da kupi vojsku da mu potpiše što pop želi. Nastade lomljenje pera i izlijevanje mastila. Svak se grabi ko će prije da potpiše. Ja tu stao pa gledao. A sad dragi „Dubrovniče” da ti izbrojim svu tu gomilu potpisa. Ne boj se, ne ću ti mnogo prostora oteti. Potpisaše osam Hrvatovića poznatijeh osim vojvode Anta i njegova Vinka Lozića, za ovijema neka djeca. Ovo su potpisi svega vitaljanskoga Hrvastva. Nu ima još potpisa. Jedno pet šest njih prevariše, biva, da potvrde želju knezovu, koji hoće da se s glavarstva digne, neke prisiliše s prijetnjam, ako ne potpišu, da će im zagrmjeti peticijon. Nikić skočio na Pericu, ako se ne potpiše, da mu ne će hraniti ženu. Tako se postupalo, da bi bajagi svijetu pokazali, da nema u našoj Vitaljini Srba. Zaludu ti muka, moj pope, što je duboko usagjeno nije lasno istrgnuti. Srpska narodnost kod nas nije od jučer, nego od kada su Konavli. Da je to tako vidjećeš, ako Bog da, u izborima koji su nam na pragu, kad se budemo združili sa braćom Cavtaćanima! — Baš sinoć reče mi neki moj susjed: „Valah, prevario me je da se potpišem, ali Boga mi kad budu izbori ne će me prevariti ma da dogju hiljadu popova i Kilešaka; neka zahvali Bogu, e mu nije živ Cvijeto, on bi mu dao križ baš onakav kakav mu se pristoji. 

Čuj i ovu. Nazad malo dana radeći u Hercegnovome htjela je nesreća da pritučem prst. Što ću jadan? Odoh u Ričinara da mi dade malo vode od strave i kakva melema da ranu zamažem. Kad koga kod njega nagjoh? Kileška, koji mu nešto pripovijedaše. Čuh samo ove riječi: „Brani nas, brate, od prokletijeh Srba, ako Boga znaš“! — Ričinar mu odvrati: „Ne boj se, ja imam u Dubrovniku vrsnog prijatelja, ja ću mu pisati, on će vas sigurno obraniti. Otkad tog prijatelja poslaše iz Kotora u Dubrovnik i meni ptice umukoše a sjever nemilo puva u džepu. Vidiš onog, koji sada prolazi ispred dućana, to ti je g. Sovrnjar. On i ja bili smo s tijem prijateljem kao kruh i vino.  Sve nam je igralo i pjevalo, a sada? Ne pitaj me, jer ću od jada svisnuti. Ne boj se, dakle, on je tamo megju vama, pa će vam pomoći. Nego da ti čestitam, što ste se onako junački podnijeli sa svojijem potpisima“. — Na to mu Kileško odgovori: Jest, moj kumašine, ali nam to ne pomaže, nešto silom a nešto mitom, nagnasmo ih da potpišu, ali koja fajda, kad je većina srpskoga imeua, a da ti pravo kažem, i mi smo, jer ako laže koza ne laže rog“. — Kad mene opaziše umukoše oba, a Kileško uze nešto soli i ode. 

Evo ti, dragi “Dubrovniče“, kako rade ovi naši nadri-hrvatići u ovoj našoj srpskoj kolijevci. Imam nešto da ti pripovijedim o vojvodi Anti na Gospu od Rozarija i o njegovom drugu Vinku Loziću, ali danas ne mogu. Kad se vratim sa Zubaca, poću preko Vodovagje, pa ću ti tada pisati. Ako zakasnim, nemoj se čuditi, jer su za nas težake sada veliki poslovi, te ako Bog da, da sakupimo i koju maslinicu. 

Stoj mi zdravo i veselo.

Srbin Vitaljanin

Vitaljina u Konavlima mjeseca Aprila.

(Nadrihrvatići. — Srbi pa Srbi. — Uzaludan trud. — Budimo skladni. — Stari dundo Pero. — Antunić. — Naš glavar). 

— Evo me, mili „Dubrovniče", da ti sa ovijeh srpskijeh strana javim, kako se neka tri četiri nadrihrvatovića muče, eda bi nas pohrvatili. Istina Bog to ne čine iz uvjerenja, već jedino zavedeni su od nekog pridošlice, kojemu se ne zna ni rod, ni domovina, a hoće da megju nama sije neko nečuveno i nepoznato Hrvastvo, združivši se s trojicom četvericom od najneiskusnijih osoba ovoga našeg mjesta. Ne čudimo se toliko ovoj maloj šaci, što je pogazila čiste tragove svojijeh pradjedova, jer kako rekosmo zaslijepljena je od poznatog vogje, pak ne zna što čini; ali se čudimo onom energumenu, sto se toliko muči, kada zna, da mu kod nas mjesta ni upliva nema, jer mi smo svi srpskog korijena, i kao takovi slijedićemo stope našijeh pradjedova, koje pogaziti ne ćemo nikada pa nikada. Dakle uzalud vam trud, moji nadrihrvatovići, i tebi, pridošlico. Sijali vi koliko vam drago vaše neplodno hrvacko sjeme, na ovoj našoj zemlji ne će ni niknuti a kamo li ploda dati; pak ako i nikne u kakvome kutu, do ploda doći ne može, jer isto sunce koje grije ovu Vitaljsku zemlju, kolijevku srpskijeh sinova, netom ga ugleda da je iz zemlje provirio, odmah ga svojijem sunčanijem zrakom uništi i tako utamani, da mu ni traga ne ostane, a kamo li da se kod nas udomaći u ovoj srpskoj starini. Nego mi bi molili ova tri četiri nadrihrvatovića da nauče malo skladnosti a da ne diraju u poštenu i skladnu čeljad, kako ono na Uskrs neki Antunić koji je vikao pred dućanom na Lokvi, kad smo po običaju pucali u nišan da „koje Srb neka k njemu ne ide“. A ne znaš, jadi te znali, da si i ti i svi tvoji srpske krvi i porijetla, kao i mi svi? Ako ne znaš upitaj starog dunda Pera, pak će ti on iskreno opovidjeti otklen si, i koju svezu imaš sa susjednijem nam Žvinjanima i Spuljanima, pak kada ti pripovije reci: prosti mi, Bože, jer nijesam znao što sam govorio! Mi, koji smo te čuli, nijesmo ti zamjerili, jer smo znali, da si bio po objedu pošao u Glavara na ručak, i tu se dobro naćefio; drugi put posvjetuj našega glavara, i reci mu, da te ne nagovara proti svojoj otadžbini, jer mi je pok. Vlaho, rečeni „vlah“, i njegov otac pripovijedao, da su oni svi srpskog korjena, i neka se ne prti u pode, koji se njega ne tiču, niti mu se pristoji; neka ne vodi hrvacku propagandu, za koju  dorastao nije niti će, već neka uzme ralo i volove, pa nek ore svoje zemlje, јег drukčije mogao bi ga ko god izazvati, kao neka Jela na Uskrs poslije podne. Bolje mu je da se svojijem poslovima bavi, pa će tada reda biti u našoj Vitaljini. Cuo sam da je naš glavar duhom klonuo, kad je dočuo da će opeta doći oni poštovogja na Gumanac, koji je bio na dopustu; ovako mi je barem moja jetrva pripovidjela, ali ne boj se, naš glavaru, on je čovjek pravedan, ne će činiti ništa nego po propisima, nego jedinu manu ima, što ne gleda nikome u brk; s toga budi dobar, da ne pogješ kako ono na dan Sv. Hije na Grab.

Ovoliko za danas, a do koji dan opet ću vam se javiti.

Srbin Vitaljanin

Trebinje, 11. Aprila.

(Trebinjski Hrvati. —- Društvo „Slavulj“. — Gdje je vjerski fanatizam? — Nekada i sada. — Pohvalna naredba). —

Evo me u Trebinju, gdje zdravo i veselo stigoh. Prva mi je briga bila da se spoznam o trebinjskijem Hrvatima, koji su, kako kaže „Crvena“ probudili hrvacku svijest u Trebinju da je divota. Grehota je samo što g. Supilo nije odgovorio još dopisniku iz Trebinja biće jedno tri mjeseca, kad ga je pitao da mu kaže imena hrvacke trebinjske inteligencije, koja mu je kitu cvijeća poklonila. Barem danas bi ih i ja poznao a ovako molio sam Petra i Pavla, da me njima prestave, pa dobio odgovor da trebinjskijeh Hrvata nema, a ako ću pridošlicama se prestaviti da otidem po krčmаmа, po konjušnicama i po radionicama i da ću ih tu naći. Dakako moje dostojanstvo nije mi dopustilo da se toliko ponizim, jer ne želim da me takvi ni pogledaju a kamo li da se sa mnom rukuju, i prodivane.

Propitao sam ipak da me izvijeste o hrvackoj zabavi datoj na 12. Februara o. g., o kojoj neki dopisnik iz Trebinja piše u „Crvenoj" Br. 11. taman poslije mjesec dana. Rekoše mi da su je izveli sve zgoljni Hrvati kao Picek, Šejcar, Klein, čisto hrvacka imena. Ne znam da li i ovi dovode svoje porijetlo iz kojeg kraja ove naše kršne Hercegovine. Htio sam što doznati o hrvackom pjevačkom "društvu „Slavulj“, ali mi niko ne znade ni riječ kazati, a blaženi dopisnik "Crvene“ još muči a dao je riječ otragu mjesec dana, da će g. Supilu moći o ustroju tog društva potanje pisati.

Taj dopisnik reče, da će se tome društvu priključiti i mnogi muhamedanci. Zeljeli bi, kad bude, da nam imena njihova obijelodane te da nas svečano u laž utjeraju, jer mi kažemo da ne će ni jedan, kao ni pravoslavni, ne radi vjerskog fanatizma, kako dopisnik kaže, nego radi svoga dostojanstva. Da je kod trebinjskijeh Srba pravoslavne vjere takav fanatizam ne bi se nijedan izmegju njih našao da iza smrti u oporuci ostavlja i katoličkoj trebinjskoj crkvi. Neka pridošli katolici Hrvati jedan takav primjer dadu, i vjera im je tvrda da ću pokloniti stotinu kruna fondu hrvackog "Slavulja“.

Pitao sam prijatelja, koji je još star bio prije okupacije, da li zna on što god o tom hrvastvu u Trebinju, pa mi reče: „е moj sinko, čujem da govore da je Hrvat ko je god katolik. Koliko je istine tu ne znam. Znam samo da mjesec dana prije okupacije, da ne idem dalje, u Trebinju bio je samo jedan katolik i taj iz Dubrovnika, te ako je istina što prije napomenuh, otkud hrvastva u Trebinju?  Pravoslavni dakako svi su se Srbima priznavali, muhamedanci u to se pačali nijesu, znam toliko da od njih ko je god znavao pisati, pisao je ćirilicom, a ovo je obilježje „ostanak srpstva ovijeh krajeva". —

Ja bih želio da pobije ovo „Crvena" preko svog dopisnika, jer pravo je da se oba zvona čuju; pak tada da gosp. Supilo zavapi: „Zivjeli junaci! Živjeli Hrvati trebinjski". 

Dakle što sam mislio naći u Trebinju našao nijesam. Naprotiv našao sam nešto, čemu se nijesam nadao, i što je pohvale vrijedno. Od starine ovdje je bio pazarni dan Nedjelja. U ovaj dan dolazili su iz obližnjijeh sela u grad. To je dakako s kršćanskcg gledišta bilo neuredno, po onoj: šest dana radi, a sedmi počini i posveti ga Bogu. Po prijedlogu Mostarskog Mitropolita g. Serafima vlada je ukinula taj običaj, a za pazarni dan odredila je subotu. Ta je naredba u djelo prešla već od 1. Marča o. g. Vrlo dobro.

Ovoliko napisah na brzu ruku, da ti, dragi „Dubrovniče“, na vrijeme stigne, a ako Bog da, brzo ću ti se opet javiti. Putnik

Iz Hercegovine, 18. Julija.

(Kovači hrvastva. — Česte provokacije. — Prestojnik i njegove dužnosti. — Srpstvo u katolika). —

 

Dolazak Srba i Hrvata u srpsku Atinu Dubrovnik, da zajednički proslave velikog srpskog pjesnika Ivana Gundulića, nije ni najmanje razgalio pamet nekijem činovnicima u Ljubinju. I ono što je najstrože u ovijem srpskijem krajevima zabranjeno činovništvu, biva, da se pača u politiku, vidimo da je zabačeno, dapače da se ta zabrana od nekijeh našijeh činovnika kradimice gleda da se posve uništi, jer oni isti u potaji šire politiku-propagandiraju. Već se po sebi razumije u čiju korist.

Nama Srbima u našoj kući ne treba voditi propagandu; ali imamo potpuno pravo iziskivati od svakoga u ovijem krajevima a naosob od gg. činovnika, da ne siju hrvacko sjeme svoje, gdje mu nikako mjesta nema. Da pak neki činovnici šire u našemu Ljubinju hrvastvo evo vam dokaza.

U oči Sv. Kirila i Metodija o. g. u ovome mirnome gradu Ljubinju naslušali smo se najgadnijih usklika baš sa strane činovnika, koji bi imali držati mir i red. Megju njima bilo je i nekoliko došljaka. Bili se sakupili u jednoj bašči i stali su oko ponoći na vas glas pjevati tendecijozne hrvacke pjesme. Time su provocirali mirne mještane Srbe, koji su se dakako podnijeli kao Ijudi ne odgovarajući izazivanjima. Ono nekoliko tugjinaca sa činovnicima dignuvši se iz bašče progjoše kroz grad urlikajući na vas glas. Tijem su dakako prekršili zapovijed zakonoša, nijesu dali mirnom svijetu počinka, a gradu su cijelome nanijeli uvrijedu. Ako u našem Ljubinju ima činovnika Hrvata, mi mu ne oduzimljemo nipošto njegovo mišijenje, nu hoćemo da nas mirne Srbe puste mirne osobito noću. Na ovakove provokacije ne znamo što će kazati naš prestojnik; do njega je da bude reda i mira u gradu. Hrvastvu u ovom našem gradu mjesta nema; pa zar s toga, što su dva činovnika Hrvati, mi Srbi da u svojoj kući radi njihovijeh hrvackijeh natezanja budemo uznemireni? Ne. Smiješno je pak i ono što je jedan čovo u Dubrovniku imao na prsima hrvacku trobojnicu a na istoj tiskano „Ljubinje“. Smiješno je, velimo to bilo čitati, jer u našemu Ljubinju nema nego, kako kazasmo, dva tri činovnika došljaka Hrvata. Eto to su oni baš, koji bi htjeli samom vikom da nagju svojijem iluzijama plodovito zemljište.

Kako je pak nama Srbima u ovijem krajevima a naosob ako je k tomu još katolik ne ću da govorim. Mračnjacima to je trn u oku, jer ne će da razlikuju vjeru od narodnosti, pa s toga takove katolike sumnjiče pred Vladom. Mi im samo kažemo: Bože oprosti im, jer ne znaju što rade!

Katolik Srbin Hercegovac

U Konavlima. 20. Julija.

— (Kako su Konavljane vodili na svečanost otkrića Gundulićeva spomenika. — Zivotopis Dum Crnoga. — Svečanost nove ceste Gruda-Mrcine-Trebinje). —

 

Evo i mene da ti što god pričam, a obećajem ti da se ne ću oglušiti ni u naprijed. Kadgod bude naša domaća Crvena ili bolje Crna nesreća laži sipati, i ja ću se čuti, jer da ti pravo kažem ne mogu trpjeti da neki dogoni varaju ovaj bezazleni konavoski puk. Stije se u nemoćnoj “Crvenoj“ u škrabalu perovogje Supila, kako hvale do zvijezde one plaćene Konavljane, kojima su bili priboli trobojnice na prsima. Da su Supila amo poslali prije svečanosti i prije dijeljenja trobojnica, uvjerio bi se, da tri puta više šćahu doći na otkriće Gundulićeva spomenika. Da tri puta više samo da je Općina razvila starinsku općinsku zastavu a ne nekakvu novoskovanu trobojnicu. „Crvena“ hvali objed konavoski u klaustru Franjevačkog samostana, ali no veli od svijeh Konavljana koji su u gradu bili koliko je na tom objedu bilo. Morala jc kazati da nije tu bilo ni po njih. Lukavo je radio Dum Crni, Glavić e compagnia bella, jer da su kazali u naprijed za pripravljene trobojnice, posve bi malo bilo Konavljana a ne bi ni svi Crkveni barjaci bili, i premda neki vjerovahu a neki ne, ipak većina njih ostadoše u kući. U toliko Grudska gospoda u onoj prigodi ocijepiše u ime Hrvacke iz općinske blagajne jedno 800 fiorina! Žao mi je da Bianchini i njegovi drugovi ne upitaše prije svog odlaska Dum Crnoga, jesu li Konavljani razumjeli njegove govore i koji utisak učiniše. Čuli bi, jer ovaj put ne smije slagat, jer kad smo ih mi upitali, staše Dum Crni ne daleko od nas, te će biti potpuno čuo i razumio.

Dum Crni, koji svijetu prodaje da zapovijeda Konavljanima, a bogme neki i misle, ne zna jadan da su svi Konavljani bez razlike zakleli se, da ga ne će nikako u novom općinskom Opraviteljstvu, toliko su njega siti, da je i istijem Hrvatima postao to crnji.

Dne 25. Junia došao Dum Crni u Cavtat da čeka i uredi (njegove su ovo riječi) Konavljane. Prikaza i jedan telegram primljen od Gosp. Marojčića kotarskog Poglavara na odgovor (njegove su riječi) njegovog privatnog razgovora prije nekoliko dana. Taj je telegram proštio i pokazao u Kafani Suknovoj i glasio je: „Hrvati iz Dalmacije dogjoše sa trobojnicama na prsima.... Dični Crni tvrgjaše da je taj brzojav od Kotarskog Poglavara, ali smo mi uvjereni da je lagao, jer takovo što ne možemo mi pomisliti a kamo li vjerovati, te slijedi da se je služio kotarskijem Poglavarom da prevari puk. Na naslonu tog telegrama počeše dijeliti trobojnice muškijem i ženskijem. Na 26. u jutro, prije nego se je parni brod odalio iz Cavtata, počeše opet dijeliti dolazećijem Konavljanima trobojnice, prijetiti onijem, koji je nijesu htjeli pridjesti, da će ih na kraj tisnuti paplapješke pogju u grad, jer da je taka naredba od kotarskog Poglavara, vičući, ako ne vjerujete evo vam telegram. Ne mislite da je ovo laž, jer su mornari od parnog broda još živi. Potvrdiše to pak mnogi Konavljani u kafani Kate Kekove, koja na to reče: „imali ste ga bacit u more, bili biste dobili proštenje veliko za ovoga i onoga svijeta“.

Dum Crni bijaše odlučio nekoliko dana prije, da će poslati parosima velike vrpce trobojnica za crkovne barjake, ali mu to nije uspjelo, jer mu se opriješe dva paroha, odvrativši mu da oni to ne smiju staviti bez dozvole kapitularnog Vikara, i tako barjaci pogjoše bez te zakrpe.

Dragi Bože! Koliko se pisalo o tom crnom čovjeku, koliko mu se u brk kazalo, ali sve u taman. Nije mu dosta da je bio osugjen, i da je sjedio na klupi optuženika, već traži nešto više, a to će mu, ako Bog da, doći, bude li sjesti u novom Općinskom Opraviteljstvu. Croato del giorno, a nazad malo godina autonomaš, a sjutra ako mu obećate da će postati Kanonikom ili Biskupom, postaće vam turčin, ciganin, što god hoćete; ali ne zna jadan da mu može osuda oproštena, ipak ne može mu biti izbrisana. Hvata se jadnik gdje se bolje može da se dočepa Kanonikata, ali je uvijek isti, duga nosa, crn pa crn, svak ga pozna.

Ah! koliko mi je žao, mili „Dubrovniče", da neki moj prijatelj ne će da objelodani životopis Dum Crnoga otkada je bio gimnazijalac do danas. Imali bi što čuti. Obećao mi je da će slijediti da piše sve dok bude imenovan kanonikom. Dogodi li se to, pokloniće tada rečeni životopis našoj tiskarnici.

Dne 3. Septembra o. g. otvara se svečanijem načinom nova cesta Gruda-Mrcine-Kunak; a istog dana u Hercegovini cesta Kunak-Grab-Trebinje. Za tu svečanost dolazi i Namjesnik a biće mnoge druge gospode iz Dubrovnika. Ta nova cesta široka je 8 metara, od granice do Graba 4, a od Graba do Trebinja 5. Cesta vrlo je lijepo napravljena, a što je više, putniku koji će njom ići, pruža veličanstveni naravni prizor, nadasve kroz Mrcine i kroz Zupca. Od Grude do Mrcina ima B*/3 kilometara, a od Mrcine do Kunka 6y2. Toliko računajte od Kunka-Grab-Trebinje.

Dum Crni i lijepa mu družina misle prihvatiti i ovu zgodu da prave demonstracija, da nabave hrvacku glazbu iz Dubrovnika. Zato nastoji, jer se boji od gornje strane gdje ima više Srba, da središte te svečanosti bude Gruda. Ne znam, koliko istine ima u toj stvari, znam samo da su Mrcine središte te nove ceste. Dum Crni je već razglasio po Grudi, da niko ne pripravi objed za Namjesnika i za ostalu gospodu koja će doći, jer se on za to misli. Bilo kako bilo, jer drukčije ne može biti, sve kočije i svi barjaci s pukom dopratiće do granice do Kunka Namjesnika, a tu će ga pak dočekati naša braća Zupčani. Na Mrcinama u parohjalnoj Crkvi biće služba božja a po tome blagoslov na sredini ceste, a to je upravo kod iste Crkve. Grudskoj gospodi Mrcine su uvijek bile trn u oku a danas to većma radi ove ceste.

Do vigjenja

Epidauritanus

Izjava

„Crvena Hrvatska” , koja izlazi u Dubrovniku, donosi u svome broju od 15. Jula „lzjavu“ potpisanu od „najbliže“ svojte pokojnog Kneza Meda Pucića, u kojoj ista, u pogledu dne 27. Juna po podne, na grobu toga slavnoga pokojnika od strane „srpskijeh izletnika” skupa sa „nekijem Dubrovčanima“ zbivšega se posjeta i odane mu počasti položenjem vijenca na grob, veli: — „dalim je istina milo, da se Medova uspomena časti, ali pošto je očito(?!) da su ta gospoda htjela upotrebiti Medovo ime, da sebi u prilog naprave demonstraciju(?!) protiv političke hrvacke ideje (sic!), to oni ne mogu mukom mimoići; jer je Medo prvi ustao u Dubrovniku, da u javnoj štampi zagovara naše sjedinjenje sa braćom preko Velebita i to na temelju državnoga prava i narodnog načela i t. d., zato svi oni, koji hoće da prikažu Meda kao protivnika sjedinjenja (?) vrijegjaju ne samo istinu no i uspomenu njegovu i t. d., te na svršetku prosvjeduju protiv zahvale, koju bi Gjuro konte Vojnović tom prigodom izrazio nazočnijem”.

Ako po riječima „izjave“ ne mogoše potpisana na izjavi presvijetla „najbliža svojta pokojnikova“ mukom da mimoigju taj iskreni čin pijeteta „srpskijeh izletnika“ i „nekijeh Dubrovčana“, te ga u svojoj izjavi oštroj kritici i samome prosvjedu podvrgoše, to još manje mogu ja, koji sam u dogovoru sa ostalom svojom braćom „srpskijem izletnicima“ taj pohod i tu počast na grobu slavnoga pokojnika odredio i vogj bio moga društva, koje je u tome učestvovalo, ovu i ovakovu „izjavu“ mukom mimoići i dopustiti, da se naš i nas sviju isključivo čin pijeteta prama slavnome pokojniku Medu Puciću, na takav način izopači i „političkom demostracijom” Žigoše!

Jest, mi svi Srbi dobro znamo, ko je bio Medo i kakav je bio njegov javan politički rad i život, i ne dotaknusmo se mi našijem pohodom toga njegova uzor-političkoga života i rada, da ga učinjenom počašću potamnimo, kako nam to „izjava” nedostojno podmeće; ali nam je dobro poznato i to: da je dični pokojnik u cijelom životu i radu svome uvijek kao oduševljen Srbin srpski mislio, osjećao i radio, i da je on dubrovačku „srpsku omladinu“ odgojio, koja u njegovom prosvjećenom duhu i pravcu i danas opstoji, djeluje i cvate!

To nam je svima „srpskijem izletnicima“ pa i „onijem Dubrovčanima“ kao „Srbima“ jedini čisti i ničim ne pomućeni razlog i povod bio, a nikakova pak još „očita“ primisao na „demostriranje“ protiv „političke hrvatske ideje“, da smo iz čiste blagodarnosti išli odati dužnu poštu milom pokojniku i položiti vijenac na njegov grob.

Ako dakle potpisana na izjavi svojta „svečano prosvjeduje“ protiv „zahvale“ koju je Gjuro knez Vojnović tom prigodom ne u ime „potpisanih“ no u ime najstarijeg člana pokojnikove porodice nama izrazio, budi im odgovoreno: da mi, koji smo tamo nazočni bili za taj naš čin pijeteta nijesmo ni očekivali, pa zato ш od potpisane „najbiiže svojte“ pokojnikove ne tražimo nikakove “zahvalnosti“, jer na nama je bilo, da se tijem činom mi zahvalimo blaženoj sjeni slavnoga pokojnika, što položenjem vijenca na njegov grob izvedosmo — i time po riječima Dr. V. Matijevića tvoreno dokazasmo, da nas vjera ne dijeli.

Zato kako onda tako i sada: Slava budi Medu Puciću! a najstarijem članu njegove porodice G. Matu L. Puciću, u čije ime nam je Gjorgjo Knez Vojnović zahvalio, pa kroz dični „Dubrovnik“ ponovio zahvalu, u ime moje i cijelog društva izjavljujem srdačnu zahvalnost.

U Zagrebu 20. Jula 1893.

Baron Živković