Vitaljina u
Konavlima 19. Avgusta.
(Dopisniku
„Crvene“ o njegovom hrvastvu u Vitaljini i o njegovijem junacima). —
Evo me, dragi
„Dubrovniče", da ti se javim sa ove srpske junačke krajine. Bio sam ti
jučer u Hercegnovome za poslom, i umoran sjedoh u jednoj kafani. Oko mi pade na
poderanu „Crveno-crnu“. Prihvatih je kad u njoj nekakav dopis iz Vitaljine od
28. Jula. Pročitah, pa udrio u veliki smijeh. A kako ne bih? Govori taj mudri dopisnik da od 65 familija u Vitaljini, nema
nego jedno čeljade da se Srbinom nazivlje. Bum! A ne zna, jadi ga znali, da smo svi srpske krvi, pa zvali se ili
ne, opet smo svi Srbi?
Čudim se kako je
mogao Hrvat Vitaljanin (upravo Hrvat Korčulanin) izmisliti da Novljani napastuju
Vitaljane, kada svaki pošteni i učeni Novljanin zna otkuda su naši stari. Zna
da smo u najsvetlijim svezama sa susjednom braćom sa Srbima. Ne da se poreći,
naši su se stari sa srpskog ognjišta amo preselili u Vitaljinu, neki sa
Njeguša, neki sa Žvinja, Špulja, Njivica, Kruševica kao Dučići, Luići,
Bratičevići, Spremići, Marnići, Mušketi, koji su se kasnijo prozvali Mladoševići,
Paskovići, Županovići, Gjurovići i ostali. Dakle što bluti Hrvat Vitaljanin,
koji žive u Pločicama, da nema nego jedan Srbin u Vitaljini? Mi smo svi Srbi a katolici,
i kao taki mi i naši potomci bićemo uvijek, ne ćemo pogaziti običaje našijeh
pragjedova.
A koji su Hrvati? Da ih po imenu kažem. Uz vojvodu popa Anta stoje čelik
Hrvati Nikić rečeni Patakun, koji je bio osugjen radi uvrijede Njegovog Veličanstva
Cara, Nikola rečeni Koćo, Nikola rečeni Konj, brat nekog Zana Sette u
Dubrovniku, Mato rečeni Puhać ili Mušket, Mato rečeni Kileško i supruga mu rečena
Raspotezica. Ovo vam je dična kita još dičnijih Hrvata u našoj srpskoj Vitaljini,
koje, još kad su u društvu sa Vinkom Lozićem, njihov Vojvoda kumi i preklinje,
da se ne dadu u ruke
Cavtaćanima i Srbima, već neka se spomenu pok. Maguda ……. obećavajući popravak puta,
i ostale budalaštine, kojima smo se mi privikli, jer znamo da Dum Crni s Grude
šalje po Vitaljini našoj svoje ljude, ali sve u zalud, ne ćemo više da nas
varaju, prestalo je i mito i mazanje; mi ćemo svi za Cavtaćane, bude li do
potrebe, jer mi amo hrvastvo nemamo, niti hoćemo da ga imamo. I ona šestorica,
koja su se prodala, opet će na staro svoje ognjište, kad uvide da ih za nos vuku рор Ante i
družina; i tako će naš popo otići puhajući u šake, da se moli svome proroku
Anti u Zagrebu, jer mu ovdje mjesta nema.
Hrvat tako zvani
Vitaljanin tuži se da nasrću na Dum Antuna, i pozivlje, neka se istakne jedan, koji
ima što proti njemu. Neka Dum Antun zahvali Bogu da su Pločičani pošteni i
mirni ljudi, jer inače, on bi u druge pjesme pjevao; ali ako ga pošteni
Pločičani trpe, ne za to da hvale njegovo vladanje, jer toliko mi Vitaljani
koliko Pločičani imali smo pobožne i učene pastire, kao nezaboravnog Selaka i
Cetinića, koji se nijesu družili sa Vinkom Lozićem,
već pazili na Župničke i crkvene poslove, a to možemo ne samo mi Vitaljani
potvrditi, već i Višničani, Gjurinjani, Mikuljani, Poljičani Gornjebanjani,
čelični i pošteni starci Bečiri, Memedi, Budmani, i ostali pošteni Pločičani s
kojima su se prijašnji popovi družili. A sada? Ako pogješ na put do Cavtata ili drugovgje, vidjećeš našeg Dum Antuna uz
čašu pred dučanom da se karta, što doista ne dolikuje ni jednom svjetovnjaku a kamo
li jednom svećeniku.
Hrvat Vitaljanin u svome dopisu govori da onakog popa kao Dum Antuna nijesu
nikada ni imali. Pravo i kaže, to najbolje može svjedočiti njegov nerazdjeljivi
drug Vinko Lozić, kad se zajedno nagju po krsnijem imenima, a još bolje njegov
tužni parip, sa kojega je više puta u plotinu strmoglavio. Pa takove pridošlice
hoće da gospoduju u našoj kući, i da siju neko nepoznato hrvastvo koje u
Vitaljini, u ovom našem srpskom ognjištu, ne može ni da nikne, a kamo li da se
razgrani.
U toliko, ti Hrvate, koji si se nazvao Vitaljaninom, možeš poć na
Korčulu, da tamo pripovijedaš svoje hrvastvo, jer ti je uzaludna muka, nas ne
ćeš obratiti, što smo od starine naslijedili, to ćemo čuvati kao oči u glavi,
biva, našu lijepu srpsku narodnost. Bolje bi bilo da nam pripovijedaš svetu
vjeru katoličku, a ne kad nam što pripovijedaš da čistiš nokte i brojiš u prste
kao da nas učiš računicu. Propovijedaj o slozi, miru i ljubavi, pak ti ne će
dolaziti na pamet da razvagjaš cijele porodice, a što je gore, da razdvajaš
muža od žene, kao što je ono bilo sa pok. Cvijetom Vlahušićem iz Višnića. A mi,
braćo Vitaljani, ne dajmo se u ruke crnijeh mantijaša, koji hoće da nas svojijem
laskanjem i za buduće izbore prevare. Budimo složni s braćom Cavtaćanima, ako
hoćemo da nam svane rujna zora. Zalud naši protivnici napadaju na nas
Vitaljane, a najviše na staro pošteno koljeno vrijednog Andra Gjangradovića i
njegovu obitelj; zalud na čelik rodoljuba gosp. Gjura Bratičevića, ne bojmo se,
jer ni nama ni njima nauditi ne će.
Budimo vjerni podanici našeg Cara i Kralja, ljubimo vjeru u kojoj smo se
rodili i podigli, a uz to budimo pravi Srbi, to nam Car i njegovi zakoni ne
zabranjuju, pa ni naša sveta vjera. Budimo pravi potomci našijeh gjedova.
Za danas dosta.
Srbin Vitaljanin
Нема коментара:
Постави коментар