Miho Knego - Prigodom Otkrića Spomenika

 

Prigodom Otkrića Spomenika
Velikom Pjesniku
GJIVU FRANA GUNDULIĆA
Dubrovčanina

 

Oda 

Sv’jetlo sunce sini, sini!....

 

Što bi? Zar strašni valovi,
Što o hrid jed svoj lome
I Slave lagju lagahnu
Biju u b’jesu svome,
Sad tihim morem šetaju
I tek što ližu kraj?
 
Gle, munje zrak što križaju
I grozne neba biče
Na Slave lagju mlagjahnu
Sve regbi oboriće,
Sad bježe, te se prosiplje,
Svud vedrog neba sjaj!
 
Što bi? Je l’ ovo obmama
Mog oka, što dni bolje
Vidjet’ bi htjelo, ili je
Mog srca tlapnja, koje
U novom čustvu kakovom
Nać svemu misli l’јек?
 
Ne, ne, to nije obmama!
Dan sv’jeto danas svanu,
Niti je Zora ikada
Predišla takom danu,
Od kada Onaj Besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Da, onda rujna božica
Vrh Srgja sjajuć kliče:
„Raduj se, raduj presrećni
0 grade, Dubrovniče!
Tvojega tla stup najjači
Moj ti donosi skut.
 
„Kud god sam konje vatrene
Provela hrleć amo
K sinjemu s mora Crnoga
S desna, s l’ijeva samo
Ropski se čuju uzdasi
I tugji vlada prut.
 
„А zlatnu slobodu zidine
Čuvaju tvoje јаке;
Njezin se miris ugodni
Poput sunčane zdrake
Širi, a robu postaje
Još teža tugja vlast
 
„Аl’ evo čedo svemoćno
Na dar ti šalju vile:
Njegove lire zvukovi
Prokleće drske sile,
Spojiće uda slomljena
Uliće nade slast.
 
„I ti ćeš bit’ nepresušno
Slobode, pjesme vrelo,
Iz kog će crpsti takmeć se
Jugoslavenstvo c’jelo.
Nit’ će te, grade, nestati,
Dok narod bude živ“.
 
I tako bi. Аl zlokobna
Sudbina, što nas prati,
Rajskoga pića s’ izvora
Napit’ se v’jek nam krati,
Premda nas blizu dovodi
Put, koji svegj je kriv.
 
Smetene tad nas zavagja
Grizlica Slavske lipe,
I kao b’jesni valovi
Goneć’ se kad prekipe,
Tako s’ u koštac hvataju
I bore strast i strast.
 
Srdi se nebo, postaje
Od dana nojca mrkla
Pod nogam se trese, strah te je
Da zemlja ne bi te srkla,
Nit se u mraku poznaje
Našega roda vlast.
 
Аl gle nenadne promjene!
Dan sv’jetli danas svanu,
I nije Zora nikada
Predišla, vakom danu
Od kada Onaj besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Potomstvo harno sjeća se
Onog, koj’ pjesme žarom
Slobodom dušu napaja;
Onog, koj’ slavom starom
Napunja nove vjekove
I njen umnaža jek.
 
Narod mu u znak ljubavi
Spomenik diže tvrdi:
Neka mu lice razbije
Neslogu što nas grdi,
I jakost u nam’ probudi,
Što kobni spava san.
 
Eto iz drevne Dubrave
Ističu sunca zdraci
I zlatnu sv’jetlost prosiplju
Svuda, gdjeno junaci
Spominju Gjurgja Jerinu,
Proklinju Vidov dan.
 
I svačje srce otajna
Milina njeka puni
Nit’ može ruka ičija
Da tu milinu zbuni,
Jer hrabri narod poznaje
Ponosa svoga moć.
 
Oh dane, što si svanuo,
Ne puštaj noćne tmice,
Tvoja vedrina neka nam
Uzdrži vedro lice
I klete spletke ukloni
Što crna snuje noć.
 
A ti nas Duše Veliki,
Ohrabruj k boljem radu,
Spominji prošle vjekove,
I budi slatku nadu
U vr’jeme puno srećnije
Što no će istom doć. 

Dubrovnik, 26 Junija 1893. 

Miho Knego