Primili smo ovo pismo, i rado ga ovdje donosimo:
Velecijenjeni G. Uredniče!
Molim da izvolite objelodaniti u cijenjenom “Dubrovniku“
ovo malo redaka, što će biti odziv na neka lažna kazivanja nepoznanijeh osoba,
koje se bave tugjijem poslima. Budi ovo što ću kazati u isto vrijeme dokaz
mojeg najkorektnijeg vladanja pri otkriću spomenika srpskome velikom pjesniku
Gjivu Gunduliću u Dubrovniku.
Prije svega, da magla sagje sa očiju onijem koji su po Dubrovniku prosuli
glas, da sam ja došavši u Dubrovnik na 26. Julija o. g. držao na prsima
„hrvacku kokardu”, očito kažem da je to najkrupnija laž, jer ja nijesam na
prsima imao ni „srpsku“ ni “hrvacku“ kokardu, a evo zašto: Hrvacku kokardu nijesam
imao za to, što sam sin srpske Toskane Hercegovine, te sam se snebio videći
neke Hercegovce u svakom odijelu, biva, kao da ih Dubrovnik drugčije ne bi
pustio preko grackijeh vrata; nego to su uradili samo oni, koji nijesu
poznavali zar Dubrovnik i njegovu gostoljubivost i kojima su poznati demagozi
kazali, e se u Dubrovnik ne pušta niko, koji ne bi imao na prsima hrvacku
kokardu, biva, da je hrvacka kokarda bio pasoš, s kojijem se samo moglo ući u
Dubrovnik. Ja tako nijesam mislio, došao sam u Dubrovnik i niko me za takav
pasoš nije pitao. — Ne imadoh na prsima srpsku trobojnicu, jer sam znao da Srbi
Dubrovčani Srbe iz svijeh krajeva svijeta primaju u svoju kuću i bez toga
biljega, izlišno je dakle bilo u svojoj kući tugjinom se pokazivati. Kao što svi Srbi naosob Dubrovčani ne nosahu
u svojoj kući na odjelu kokardu, ne nosah ni ja. Srbinu dakle nije trebalo, da
se kiti kokardama. Samo oni, koji su došli kao svatovi, trebalo je da metnu na
se neko obilježje, po kome bi se razaznati mogli od ukućana, pa se čak i
mjerili, jesu li teži svatovi ili starješina. Kazah da nijesam pri otkriću
Gundulićeva spomenika nosio nikakvu kokardu a to opet svečano ponavljam.
Osvjedočen pripadam srpskom narodnom imenu, odoh da vidim u Dubrovniku kako se Srbi
okupljaju oko genijalnog pjesnika svoga Gjiva Gundulića, kome srpstvo sjajan
spomenik diže. Obavješćujem pak svakoga da za ovo što kažem ne primam ukora,
niti ću se odazvati ikome radi toga.
Misli li me ko
god za to opadnuti ili kod moga nadležnog crkovnog starješine, ili kod mojijeh
dragijeh parohijana, ne ću mu ni najmanje zavidjeti. U ostalome znadem, da me
moj crkovni starješina vrlo dobro pozna, da imam fala Bogu čiste pojmove, te da
ne miješam vjeru i narodnost. U narodu uživajući potpuno povjerenje i
poštovanje, ne bojim se ničije klevete. Po tome gledajući kako se u današnje
doba promeću neki ljudi, kako se služe i nedopuštenijem srestvima, samo da
postignu neopravdane svoje želje, — kako se mute pojmovi baš za to, jer se u
mutnoj vodi riba lovi ….. priznajući se Srbinom, kazaću svakome da ne postajem
ipak raskolnikom, kako nama Srbima Katolicima današnje oportuniste prebacuju. To
srpsko osvjedočenje ne isisah iz prsta. Knjiga me je do toga
zaključka dovela, a svaki današnji mig oka narodnoga u ovijem krajevima srpske
Toskane potvrgjuje mi to isto. Ispovijedajući dakle u svemu i po svemu sve što nas
prava katoličanska vjera uči, kažem da sam prave srpske narodnosti, pošto u ovijem
krajevima po mojemu mišljenju i osvjedočenju druge narodnosti nema. Narodi se dijele
po jeziku i običajima. To je nepobitno. Pukla je danas tjena sa očiju mnogijema.
U Dubrovniku su katolici, uzorni katolici, pa ipak oni isti puni srpskoga
ponosa digoše spomenik Srbinu Gunduliću; i to je nepobitno. U Dubrovniku naši
katolički popovi pa i fratri dobri svećenici — goje narodnost srpsku i njom se diče. Dubrovnik je, kako je
plemić Gjorgji pri otkriću Gundulićeva spomenika kazao, naš od nas Hercegovaca
književni jezik primio, svijetu ga je prikazao i najljepšijem ga prozvao. A
tako i jest, samo mi Hercegovci dodajemo: Dubrovnik je primorje srpske Toskane, kao takav
smatramo ga srpskijem, a dižemo glas pohvale Dubrovniku, što je svijetu
hercegovački jezik najljepšim pokazao. Hercegovina je u narodu slavno očuvala
kao niko drugi čist srpski jezik, taj isti jezik naši književnici u Dubrovniku u
knjigu presadiše.... ova
slava jedna je te ista, slava srpskoga
jezika. Slaveći dakle Dubrovčani katolici srpsku slavu pri otkriću najvećeg
pjesnika svoga, slavili su u isto doba i slavu srpske Toskane Hercegovine pa i
svijeh Srba; po tome da zaključim: neka znadu denuncijanti svake vrste, da sam i
ja osim ostalijeh mojijeh posala naročito u Dubrovnik išao kao Srbin
Hercegovac, da vidim svoju slavu i veličinu, slavu srpsku. Ovoliko bijah dužan kazati,
eda ne bi opeta kakvi denuncijanti još kojekakvijeh podvala snovali.
Trebinja u Hercegovini 8. Julija 1893.
Dum Ivo Rajič
katolički sveštenik
"Dubrovnik" br.6 1893
Нема коментара:
Постави коментар