Janjina, 26. Jula.
(Odgovor dopisniku „Crvene Hrvatske“). —
Slučajno mi dogje do ruka 28. broj „Crvene Hrvatske” u kome naigjoh na dopis s Pelješca od 11. Jula. Gospodin sastavljač tog dopisa, pišući o bratu Mijatu, uvjeren sam, da jo ciljao na moju osobu. Dakle i ako sam nevješt pisanju, a opet najmanje pisanju ovakove vrsti, jer ja nijesam naučenjak kao što bi ćeo da bude gosp. dopisnik „С. H.“, ipak mislim, da ne bi bilo zgorega da mu, ako i u kratko, odgovorim; ne s toga što smatram za nužno njemu odgovoriti, jer bi trebalo biti njegove vrste, da me mogu onakove bapske mudrolije izazvati, još manje uvrijediti; no hoću da mu odgovorim za to, neka još bolje riga svoju visoku učenost, okićenu onakovom divnom skladnosti prema meni. Dakle udri, sokole! Mene evo na stvari.
Ti, dijete Starčevićevo, pišući onaj dopis najprije si otpočeo opisujući me od pete do glave, i tu si pokazao veliku vještinu. Ala ti se svak mora diviti; nije fajde treba ti priznati, da ti vještine imaš na pretek. Kamo sreća da se baviš kakovom vrstom fine književnosti, ti bi odista svakoga u toj struci u kut saćerao. Nego čuj, mislim da si tu najbolje i baš najbolje opisao lijepu svoju skladnost, na kojoj ti do duše niko i ne zavidi. Kažeš pak, da sam se rodio u maloj kućici od oca siromašna težaka janjinskog i da sam po nadnicama hodio prije nego sam otišao u Ameriku. Na taj paragraf tvoje bapske priče odgovoriću ti samo ovo, da ti, pišući ono, sam sebe, ako i nehotice, paradiraš kao nečesova velikašinu; no, budalo, biti ćeš velik, ali što je uzrok da ime kriješ? Biti će za stavno, da ako svijet uspozna dubinu tvoga galateja neka dajbudi ne pozna tebe; ili ne znam koji bi mogao biti drugi uzrok. A sad pogjimo dalje. Kažeš da sam se u Americi posrbio i da sada hoću da tjeram srpsku propagandu u Janjini. Babe, čuj me, ti no možeš dokazati da sam se ja posrbio. Sa tijem hoćeš reći da sam ja narodni renegat (a pred prostijem svijetom tvoji sumišljenici kažu i vjerski) ili kako ti veliš, izdajica. Ne, oprosti, varaš se u tvojoj dubokoj učenosti. Ja nijesam ni jedno od toga, jer ja nijesam posrbljen nego sam Srbin, razumlješ li me? Ako to tebi ne može niz grlo ja nijesam kriv. Što se pak tiče tjeranja srpske propagande i to ti je slano kao i ostala tvoja pisanija, a rekao sam prije, da se tebi ne treba protiviti, da i lugju rečeš, ne će se niko začuditi. — Čuj me, koja su to trojica iz Popoveluke, ovdje ih niko ne pozna, jer onijeh imena tamo nema, valjda će i to biti plod tvoje velike učenosti? A nema tamo ni nadničara, jer su Popovljani svi posjednici, a ni cigli jedan nadnicom ne žive, nego i tu opet izbija na površinu tvoje hvalisavo veličanstvo. Čuj i ovo, nijesam ja tamo nikoga zaveo, jer u Popovojluci nema, ja mislim, ljudi koji se dadu za nos vući, nego svaki svojom glavom misli, kao što bi bilo i tebi bolje, da činiš, jer bi tad dajbudi upoznao svoje ništavilo, te bi se o svomo poslu bavio a ne bi pisao budalaštine kroz novine. — Čuj još i ovu, pa da završim, a tuga mi te toliko mučiti jer znam, da nemaš vremena na pretek, jer su ti ruke prepune posla šibajuć desno i lijevo sve one koji ne će da se okupe pod tvoj barjak (udri, udri, sokole, neka znadu prokleti Vlasi, što će reći biti nepokoran prorokovijem učenicima). Ti si dakle šinuo i mene, jako šinuo a još jače poprijetio; jer kad se potpisuješ “Mi pa mi”, sa tijem kažeš da to ne pišeš ti sam, nego ti i više takovijeh. Dobro je, ako ste svi takovi, udrite sloboduo, takovijeh se neprijatelja ne bojim. Vaša me graja ne plaši, nego ja mislim da ta četa sastoji od tebe i tvoje lude pameti.
Miho J. Dežulović
Нема коментара:
Постави коментар