br. 11 1893
Da li ćirilica bijaše
u običaju kod starijeh Dubrovčana?
Osim dopisivanja dubrovačke republike sa srpskijem državama imamo jedan klasični dokaz od godine 1601. koji svjedoči da se je ćirilica u velike u Dubrovniku upotrebljavala; taj dokaz pak dolazi od jednoga katoličkog svećenika Dum Nikole Fiorovića, koji je svoju oporuku ćirilicom napisao, koje početak i svrha ovako glasi:
„Vime prisvetoga Trojstva oca i sina i duha svetoga amen. Ja Dum Nikola Fiorović nahodeći se u dobroj i svijesnoj pameti ….. (slijedi oporuka a osvršetak glasi) i ovo pišem u jezik naš, neka svak može razumjeti i neka se ne može koja menda staviti govoreći ovo je obscuro, a ovo nije dobro, a ovo se ne razumije i pišu slovi srpskijema neka se može bolje prolegati, i neka više rečeni Vlahuša može bolje znati, što se u ovomu testamentu sadrži i ovo ja od izgor rečeni Dum Nikola Fiorović pišem mojom rukom vlastitom, a kako hoću slovi latinskljema afermati“.
„1601 a di 9 di Settembre Ragusi io prete Nicolo di Fiorio m. p.“.
Komenata ne treba. Samo ćemo napomenuti, Dum Nikola Fiorović piše oporuku “u jezik naš“ a „slovi srpskijema, neka se može bolje prolegati (pročitati)“; a za dokaz, da je svojom rukom napisao potvrgjuje „slovi latinskijema“, ali ne više “u jezik naš“ nego “talijanski“; što znači da je „jezik naš“ isto što i „srpski”;
Ova nam oporuka dokazuje, da je dajbudi u vrijeme Dum Nikole Fiorovića u Dubrovniku trebalo pisati srpski (= u jezik naš) ali ćirilicom (= slovi srpskijema), neka se može bolje pročitati i razumljeti”.
Još se nalazi jedna slična oporuka iz istoga vremena.
Obje se oporuke i dan danas nalaze u arhivu okružnog suda u Dubrovniku u prijepisu latinicom sa slijedećijem uvodom:
Hoc est testamentum R. pastoris Nikolai Florii, repertum in publica notaria eiusdem civitatis cujus quidem testamenti (quod erat et est scriptum caractere slavo seu se viano, et ех eo fuit reversum per me Marcum de Stay notarium) tenor talis erat et est qui sequitur infra videlicet. Što znači: Ovo je oporuka Dum Nikole Fiorovića, nagjena u grackom bilježničkom uredu istoga grada koje oporuke (koja bijaše i jest pisana slovima slovenskijem ili srpskijem, i od mene Marka de Stay bilježnika latinicom prepisana) sadržaj takav b’ijaše i jest kako slijedi.
Ima tomu dvije godine što Hrvati V. Klaić i prepoštovani M. Kušar uzvitlaše prašinu od Zagreba do Dubrovnika, što nagjoše jednu bilješku po kojom bi bio podmaršal Gundulić, sin slavnoga pjesnika, obećao podignuti vojsku i u njoj 3000 Hrvata.
Ovu vijest prihvatiše sve hrvacke novine kao dokaz non plus ultra Hrvastva u Dubrovniku.
Mi smo se ovoj hrvackoj logici i bistromu umu smijali, i u ono 3000 Hrvata, koje obećavaše podmaršal Gundulić, nazirasmo odmah plaćeničku vojsku Hrvata iz Hrvacke, jer još i u ono doba vojske sastojahu većinom od plaćeničkijeh četa.
Ovomu našemu mišljenju nalazimo potvrde u jednoj raspravi*) K. Jirečeka, gdje se (str. 5.) nalazi: “Od godine 1687. sjedio je u Dubrovniku ćesarski residenat, pukovnik Corradini, a u mjestu se je nalazila posada Hrvata, najmljenijeh u Senju a izdržavanijeh od republike”.
Eto ugjosmo u trag i ovomu hrvackomu švindlerstvu.
Dakle ono 3000 Hrvata podmaršala Gundulića nijesu Dubrovčani već plaćenici iz Senja i kojijeh drugijeh mjesta Hrvacke.
Čitaocima “Dubrovnika“ javiti nam je, da pomenuta
dva hrvacka nadri-učenjaka radi zasluga stečenijeh oko gojenja šovinizma
hrvackoga bjehu nagragjena; i to prvi (V. Klaić)- imenovan je profesorom
povijesti (jadne li povijesti!) na zagrebačkom sveučilištu, a drugi (M. Kušar)
nadzornikom čučundruka i biljaka nametnica za poIjodjelski zavod u Gružu. Prosit!
*) Poselstvi republiky Dubrovnické k cirařovne Katerine II
v. 1. 1771-1775. Rozpravy ćeske akademie; Ročnik
II, trida I.
čislo 2. — Ovo je učena rasprava K. Jirečeka,
profesora na bečkoj uuiversitati, o poslanstvima dubrovačke republike na
dvor Katerine II, carice ruske.
Нема коментара:
Постави коментар