понедељак, 4. мај 2026.

Младен Црногорчевић - Превлака

 

Превлака

 

Превлака је ниско полуострво по дну поља солиотског у бокељском заљеву. На њој је мало равнице, а на узвишицама јој виногради, маслињаци и сјенокоси. Поднебље јој је тако сретно, да се одликује и од осталих бокељских крајева.

У самоћи овога полуострва, нешто западније него ли је данашња црквица Св. Тројице, зидали су српски великаши за Првовјенчанога краља славни манастир Св. Арханђела Михаила. По њему се: Кртоли, Луштица, дио Грбља, Богдашићи и околна мјеста назваше Михољским збором.

Грађевина манастира и храма је зидана с особитом техником од вјешто израђеног бијелог и црвеног тесаника. Храм је био богат у мраморном раду и у архитектурним детаљима у опће: важан и занимљив са свог распореда у основу и са живописне израде.

Кроз сав ХІІІ. до измака прве половине XIV. в. ту је била столица зетске јепископије, која је тада названа митрополијом. Као такова потрајала је свој вијек, док је Млечићи срушише око половине ХV. в., преко некога Друшка, који је, како још живо предање казује, отровао 70 калуђера превлачких, и тим Превлаку од чести добио у своју имаовину.

На источној страни полуострва, гдје у бујној вегетацији расту столетни храстови и вити ловор, уздиже се „Каштио” са ходницима и треијмовима. Кажу, да је тако назван по једноме замку (castrum), што подиже Легет Кресмиров у Х. вијеку.

Од многих поклопница, нађених у манастирском гробљу пред храмом, најзнатнија је она, која је затварала гробницу Ђураша, унука ставилца Ђураша Врањчића и витеза у цара Стефана Душана. Овај витез Ђураш члан је породице, која даде име Превлаци најближем селу - Ђурашевићима. Ђурашевићи су настали од Ђураша Илића (Dominus Juras Yscete Juras Castellano), који бијаше прво савјетник цара Стефана Душана, а позније је држао горњу Зету, коју на скоро заузму Балшићи. У једној пергамени од 1494. г. споменут је Дадин Ђурашевић напоредо с митрополитом превлачким.

Контеса Екатерина Властелиновића купила је Превлаку у пошљедњега Друшка 1827. г., па је даровала још за живота Владици Раду (Петру II. Петровићу Његошу). Црногорски кнез Данило І. Петровић прода је своме тајнику витезу. М. Медаковићу 1858. г., а овај Архимандриту Н. Дучићу 1866. г., од кога је откупи опћина Кртољска 1872. г.

До данас се много писало о историјској знаменитости Превлаке. Бокељи је с правом сматрају својим Дечанима.

 

Младен Црногорчевић



1899.











Konavoska zdravica

 

Konavoska zdravica

 

E! moji mili i dragi. Ovi naš pošteni ban domaćin, Boga moljaše, od lanjske godine do ove godine, dok mu dogje i ovi današnji dan Sveti......

Boga molio pa ga umolio, pa on nas lako zazva a mi k njemu brže dogjosmo, pa on nama lijepoga blaga pripravio pa mi blaga blagovasmo i rujno vino pismo kako komu za volju bijaše; ali sam ja čuo od mojijeh starijeh, gdje god se rujno vino pije, da se ondje i gospodini Bog spominje, pak neko ga spominje klečeći, neko odeći a mi ćemo spomenuti Boga i veliku Slavu Božiju stojeći. (Ovdje se digne na noge).

Sunce nam na istok a Gospodin Bog na pomoć, da pomože Bog ovi dom i u domu domaćina i njegove kumove i njegove prijatelje, koji su mu ovdje i drugovdje pomozi mu ih jaki Gospodare Bože kako no i odeš ako Bog da. Amen da Bog da.

Dani Gospodare Bože: ovomu našemu poštenomu banu domaćinu, da bi mu se kupili borni izabrani, sve za punu sopra, na dobru volju, na pošten glas a na svijetao obraz, do sad dobro od sad bolje, a podrži mu i ovako jaki gospodare Bože kako i oćeš ako Bog da. Amen da Bog da.

Pa dobri ovi naš pošteni ban domaćin nove prijatelje privaćivao, a stare potvrgjivao sve u duga vijeka a u malahnu grijehu, a što god junak činio Boga se bojao a svoje duše neogriješio a eda mu Boga na pomoći i t. d.

A dani mu gospodare Bože: tri četiri junačka dobra, prvo dobro goja i mira, drago dobro kruha i vina, treće dobro srebra i zlata a četvrto što je najbolje zdravlja junačkoga, kakono i oćeš ako Bog da i t. d.

Dani mu gospodare Bože: air i berićet u brzu konju, u tvrdu volu, u punoj ćesi a u veseloj sreći, ćesa mu junaku krešila su čim bi se junak u mlados dičio, a u starost dičio i ranio a gospodina Boga vazda slavio i falio, kakono i oće ako Bog da i t.d.

Dani mu gospodare Bože: na njegovu brzomu konju dobroga junaka, koji bi junak veselo od svoga dvora na put odlazio, a na put zdravo i veselo dolazio, na putu ga družina dražila, braća ga kumila, gospoda ga milovala, respet mu nosila, mjesto mu činila, imo ko a imo komu sve za čas a za dugu ljubav, kako i oće ako Bog da i t. d.

A dani mu gospodare Bože: za njegovijem volom tvrdijem dobroga orača koji bi junak, jutrom uranjivo a večerom primrknjivo, a sve svoje baštine u lijepi zeman uragjivo, a sve s kumovima i s prijateljima u lijepom zdravlju radivo, kako i oće ako Bog da.

Pa dani mu gospodare Bože: da bi mu nebo rosilo a zemlja plodila i lijepi rod rodila, po nekoliko bardaka vina, po nekoliko somuna kruha, su čim bi junak ovako svijetlu sopru pripravio a za nju mile i drage postavio, kako i nas danas, da mu blago blaguju, a rajno vino piju sve od svoga truda a od Božjeg dara a eda mu Boga na pomoći.

Dani gospodare Bože: ovomu našemu poštenoma banu domaćinu, da bi ga se svako dobro držalo, kako što se drži pijesak mora dubokoga, zvijezde neba visokoga, brštan drva i kamena, a Angjeli gospodina Boga, a mi tebe bane domaćine.

A pomozi Bože ovoga našega poštenoga bana domaćina, na ustanku, na podranku pomozi ga Bože na svakomu strašnomu mjestu, gdje god bi mu junaku imalo biti strašno strašnovito, tu mu bilo lako lakovito, zla ga ni čula ni vidjela a dobra ga stizala i prestizala, kako i oće ako Bog da.

Dani Gospodare Bože: ovomu našemu poštenomu banu domaćinu čistu dušu bistru pamet na umrli dan, kako mu je bila i na rogjeni dan a dobri Bože tebi se molimo.

A ovi današnji dan Sveti........ domaćinovo krsno ime, koje ga je junaka u zdravlju zaskočilo, da ga bude u dobru provoditi od ove godine do druge godine pa sve (od ove godine do stotine), dokle bude volja gospodina Boga a požuda srca našijeh, kakono i oće ako Bog da.

A ove današnje Svete mise, koje su se pjevale po puku i narodu kršćanskomu, da se budu pjevati živijem za zdravlje a mrtvijem dušama za spasenje, koje na njima bio i ko nije bio udijeli mu Bože slavni i sveti dio, kakono i oćeš ako Bog da.

E moji mili i dragi, ja bi imo još što bi govorio a vas mile i drage razgovorio, ali se bojim da se nebi pogovorio i vas mile i drage obraze zagovorio, kako može biti da sam i do sad, ali ste vi mili i dragi obrazi koji ćete meni oprostiti a rgjave glase ne pronosit, jer vi svi znate da je u mene mlada glava kao zelena trava, kao jedna voćka na vrh jednoga brda, dosta visovita a još više tankovita, pa koji god vjetar dokreće svaki na svoju stranu okreće, tako mojom glavom i pameti danas (Ako ima djevojčica tada se reče za smijeh ovako: ali nije ni čuda jer kad ima ovako lijepijeh djevojčica, pa nešto vino a nešto djevojčice digle su mi pamet) pak neću dalje ni govoriti, nego ću napiti ovu prvu, prvu i najbolju. U ime Boga i velike Slave Božije, da pomože Bog i velika slava Božija dom i u domu domaćina i njegove kumove i njegove prijatelje koji su mu ovdje i drugovdje pomozi mu ih Bože i velika slavo Božija, kakono i oćeš ako Bog da.

A ovu ćemo druga za ljubav dugu, u ime gospodinovo a za zdravlje domaćinovo i njegova tvrdoga šljemena a pod njime zdravoga ćemena, šljeme mu tvrdo vjekovito a domaćin zdravo i veselo, da bi se pod ovijem tvrdijem šljemenom našao gospodar čovjek, gospogja žena koji bi krstili, krizmali, vjenčavali, udavali, vinograde radili, kuće gradili i svaka izvrsna veselja gradili kakono i oće ako. Bog da.

A ovu ćemo treću, u ime trojstva i jedinstva nerazdjeljenoga koji razdijeliše nebo i zemlju a sajediniše nas braću kršćane i mrnara na moru i ratara na polju i svakoga brata kršćanina koji u crkvu ode, Bogu se moli, lemozine dijeli, na otar svijeće namjenjiva, sve od svoga truda a od Božijega dara a eda mu Boga na pomoći. A ovu ćemo četvrtu primaknuti, kako što se primiče ljeti listak a zimi oblak, u ime tužnijeh i nevoljnijeh, koji je junak u tuzi i nevolji da bi se tuge i nevolje izbavio konja najaho, sablje napaso, družine nauživo, kakono i oće ako Bog da..

A ovu ćemo petu u ime sopre i obraza, sopra nam sjajna i svijetla a mi za njom zdravo i veselo, alaj mašalaj kuću ja dalje. od Boga nam zdravlje, zdrav domaćine sa svijem prijateljima, zdravo ste svi naokolo. (Sad se napije).






1897








недеља, 26. април 2026.

Пелинска рудина на Видов-дан 1914. год.

 



Пелинска рудина на Видов-дан

1914. год.

 

Прошле године о Тројичин-дану, одредисмо да и у овом крају опћ. Грбља сваке године на Видов-дан у цркви св. Тројице учинимо спомен за душе изгинулих Косовских осветника, ослободитеља наше браће, која пет вјекова чамише под Турским јармом. 

Лани, као први пут не обзнанисмо довољно народ, па је у малом броју присуствовао свечаном помену. Ове године колико свештенство, толико и Туторство са црков. савјетом побринуше се и објавише на вријеме народу, па је овогодишња Видовданска прослава одвојила од лањске у сваком погледу. 

Истом је сунце грануло, забрујаше звона са речене цркве, поче се народ окупљати. Полеће велико и мало, старо и младо обојега спола из свих пет околних села. Тачно у 9 сати почела је света литургија, коју отслужише два свештеника: Давидовић и Кнежевић. Црква бијаше дупком пуна побожних Срба, Српкиња и Српчади. Више много, него ли и о Тројичин-дану, која је свечаност највећа у Грбљу. Иза литургије опјеван је парастос за изгинулу браћу Косовске осветнике. Уз поменута два свештеника служио је и пoп Л. Даичић. При свршетку преч. Давидовић укратко, а језгвовито предочио је значај Видовданске прославе. Почео је од тужног дана Косовског боја, па до свршетка прошлогодишњег рата. Говор је свакога дирнуо, а особито кад напомену времена тужног Србиновог робовања Турчину, Драгашевићевом:Јеком са гусала: 


„Србин сије, а Турчин пожњева;
„Србин роди, а Турчин одводи;
„Србин ради, а Турчин се слади.“ 

Али данас нема више тога срамног робовања, Косово је освећено и сва Стара Србинова Отаџбина слободна. Сви присутни сузама радосницама оросише очи. Преч. г. Давидовић заврши са св. писмом: „Смрт није погибија, већ пут, који води к воскресенију“.

Иза ове срдачне проповиједи народ је изљегао и посједао, да се мало одмори иза двосатног стајања на ногама. Пошто се одморисмо, устаде преч. Кнежевић, те изручи свима поздрав од „Српске Зоре“, тумачећи им, што је „Срп. Зора“ и чему је намијењена, те замолио, да свак, по могућности, приложи малени Видовдански дарак. На то устадоше два мјесна учитеља и у мало часа сакупише износ од К 34-55. Пошто сабрасмо Видовдански дарак, почело је пјевање и играње нар. кола, које је потрајало до 2 сата иза подна, по том се народ разиђео својим кућама, носећи у срцу милу успомену и поздрављаху се: „До године и Још боље, ако Бог да !“ 

Иза подне чуло се на више мјеста пјевање и пуцање из пушака наших чобана, али око 7 сати на вече све умукну, као сребром заливено усљед тужног и жалосног случаја у Сарајеву, кад несретни глас и до нас дође, те ми падоше на ум ријечи пјесника с Ловћена: 

Чашу меда још нико не попи,

Што је чашом жучи не загорчи. 

Ђуч.

 

СРПСКА ЗОРА Бр. 9 1914









среда, 18. фебруар 2026.

Miho Knego - Prigodom otkrića spomenika Gunduliću

 

Prigodom Otkrića Spomenika
Velikom Pjesniku
GJIVU FRANA GUNDULIĆA
Dubrovčanina

 

Oda 

Sv’jetlo sunce sini, sini!....

 

Što bi? Zar strašni valovi,
Što o hrid jed svoj lome
I Slave lagju lagahnu
Biju u b’jesu svome,
Sad tihim morem šetaju
I tek što ližu kraj?
 
Gle, munje zrak što križaju
I grozne neba biče
Na Slave lagju mlagjahnu
Sve regbi oboriće,
Sad bježe, te se prosiplje,
Svud vedrog neba sjaj!
 
Što bi? Je l’ ovo obmama
Mog oka, što dni bolje
Vidjet’ bi htjelo, ili je
Mog srca tlapnja, koje
U novom čustvu kakovom
Nać svemu misli l’јек?
 
Ne, ne, to nije obmama!
Dan sv’jeto danas svanu,
Niti je Zora ikada
Predišla takom danu,
Od kada Onaj Besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Da, onda rujna božica
Vrh Srgja sjajuć kliče:
„Raduj se, raduj presrećni
0 grade, Dubrovniče!
Tvojega tla stup najjači
Moj ti donosi skut.
 
„Kud god sam konje vatrene
Provela hrleć amo
K sinjemu s mora Crnoga
S desna, s l’ijeva samo
Ropski se čuju uzdasi
I tugji vlada prut.
 
А zlatnu slobodu zidine
Čuvaju tvoje јаке;
Njezin se miris ugodni
Poput sunčane zdrake
Širi, a robu postaje
Još teža tugja vlast
 
Аl’ evo čedo svemoćno
Na dar ti šalju vile:
Njegove lire zvukovi
Prokleće drske sile,
Spojiće uda slomljena
Uliće nade slast.
 
„I ti ćeš bit’ nepresušno
Slobode, pjesme vrelo,
Iz kog će crpsti takmeć se
Jugoslavenstvo c’jelo.
Nit’ će te, grade, nestati,
Dok narod bude živ“.
 
I tako bi. Аl zlokobna
Sudbina, što nas prati,
Rajskoga pića s’ izvora
Napit’ se v’jek nam krati,
Premda nas blizu dovodi
Put, koji svegj je kriv.
 
Smetene tad nas zavagja
Grizlica Slavske lipe,
I kao b’jesni valovi
Goneć’ se kad prekipe,
Tako s’ u koštac hvataju
I bore strast i strast.
 
Srdi se nebo, postaje
Od dana nojca mrkla
Pod nogam se trese, strah te je
Da zemlja ne bi te srkla,
Nit se u mraku poznaje
Našega roda vlast.
 
Аl gle nenadne promjene!
Dan sv’jetli danas svanu,
I nije Zora nikada
Predišla, vakom danu
Od kada Onaj besmrtnik
Svoj slavni poče v’jek.
 
Potomstvo harno sjeća se
Onog, koj’ pjesme žarom
Slobodom dušu napaja;
Onog, koj’ slavom starom
Napunja nove vjekove
I njen umnaža jek.
 
Narod mu u znak ljubavi
Spomenik diže tvrdi:
Neka mu lice razbije
Neslogu što nas grdi,
I jakost u nam’ probudi,
Što kobni spava san.
 
Eto iz drevne Dubrave
Ističu sunca zdraci
I zlatnu sv’jetlost prosiplju
Svuda, gdjeno junaci
Spominju Gjurgja Jerinu,
Proklinju Vidov dan.
 
I svačje srce otajna
Milina njeka puni
Nit’ može ruka ičija
Da tu milinu zbuni,
Jer hrabri narod poznaje
Ponosa svoga moć.
 
Oh dane, što si svanuo,
Ne puštaj noćne tmice,
Tvoja vedrina neka nam
Uzdrži vedro lice
I klete spletke ukloni
Što crna snuje noć.
 
A ti nas Duše Veliki,
Ohrabruj k boljem radu,
Spominji prošle vjekove,
I budi slatku nadu
U vr’jeme puno srećnije
Što no će istom doć. 

Dubrovnik, 26 Junija 1893. 

Miho Knego



Nikša Gradi - Dubrovnik

 


Dubrovnik

Putniku koji mu dohodi na posjete

 

Piantossi
nemica gente al nostro albergo
in seno.
Om. Odis.

 

Slavnog grada uz ulice stare

Iz daleka, putniče! kad dogje;
Nemoj pazit na današnje kvare,
Misli samo na sjaj koji progje.
 
Puk mu, jadan! sve dušmanske dare,
Poput hljeba spasonosnog glogje:
A ne vidi, e dušmani šare,
Tek da sreća svaka ga mimogje.
 
Groblje pusto on ti kaže sada
Veljih Ijudi, i poštene suze
Malog broja, pri općemu sramu;
 
Аl se sjeti da se mačeš hramu,
Gje mah, za čas, ludilo preuze;
A kroz suze da prodire nada.

Nikša Gradi