Koliko je meni poznato, do danas se nìje dalo čuti ni u
Crnoj gori ni po Hercegovini, kao ni po Boki Kotorskoj da je čovjek svoju ženu
ubio, ili nagovorio koga da je ubije; i kad bi mu do kakve nevolje došlo, meni
se čini da bi prije sebe no svoju, ali čiju mu drago, ženu na smrt ubio, jer
kod sva ova tri naroda nema čovjeku više sramote, no da bi ženu makar nehotice
ili u boju smaknuo; ali opet rijetki su oni muževi koji, daj budi, nije jednom
u svom vijeku izbio, (obično ćibukom a zamlatnicom i bez broja); no sa svim tim
on ženu i ljubi i počituje, premda ni njoj istoj, a kamo li kome drugome, on to
čini znati, ali hoće da ga se boji, da ga sluša i da mu je pokorna.
Na protiv imamo mnogo primjera da su žene
svoje muževe ubijale, ili navele drugoga da ga ubije; jer glupa prostota ne
razmišlja drugo no da se samo osveti; dakle po prirodi četveronožnoj a ne
ljuckoj. I evo i drugoga slučaja u Crnoj Gori da je žena svoga muža ubila. U početku
vidi se da je bilo nehotice, ali u svršetku vidjeće se njezino zvijersko, a ne
žensko, postupanje. Evo kako:
U Àprilu mjesecu dovedoše Crmničani jednu
ženu na Cetinje, i š njom dva njezina sinčića (jednome bješe okolo 14. a
drugome 9. godina) kao svjedoke učinjenog ubijstva; i kad dočuh da uljegoše u
Biljardu, otidem i ja da slušam kako je bilo,
i kako će ona dva sinčića na mater svjedočiti da im je oca ubila. Dakle počeše
pitanja i odgovori —
KNEZ „Šta je bilo ljudi?“
BRAT onoga te je poginuo „Evo Gospodaru
poginu mi brat pašjom a ne junačkom smrću, i na moju kuću postade nova kletva, da nas svijet po prstu i po grdilu kazuje i da pas pasu za
našu bruku priča.“
KNEZ „A ko ga ubi?“
BRAT „Evo ova moja kučka, a ne snaha, ubi
muža; ubila je sablja božja da bog da!“
KNEZ „Kako ga ubi bolan! i zasto?“
BRAT - „A jadi je njezini znali! kao što mene
znadu za onakim bratom. Ne znam ti, Gospodaru, što kazat, nego juče ispred
podna dogjoše ovo dvoje gjece iz polja doma, i svijem putem prekukaše; te ja k
njima potrči i upitaj: šta vi je zla vi sreća!? a oni mene kroz plač obadva: Ah
za boga, striko, ubi nam neko oca! Kakva oca, zadesili vas jadi! a gje vam je
mater? A oni mi kažu da ne znadu nego da su je vigjeli gje uz polja bježi kad
su u jednom prisoju jarad čuvali. Povikni ja tada: ko je vitez! pogibe mi brat,
igje li ikoga! dok skočiše nekoliko ljudi iz komšiluka, te mi u poćeru za ovom
kučkom po onome tragu kuda su nam gjeca kazala, a u putu svakoga: je li je ko
vidio; te nam neki čobani kazaše da je minula put turske granice i općine Bara.
Kad čusmo, pridadosmo nogama, i poteci na vrat i na nos i jedva je stigni više
Bara i uhvati.
Pitamo je: gje ti je muž? a ona nama: ostanuo je u polje
okopavajući rumetin (kukuruz). Uzesmo je megju se i rekosmo: ajde kazuj nam put
gje si ga ostavila. Putujuéi počnemo je kušati da nam što kaže, ne bismo li
štogoć razabrali, a kažemo joj kako su nam ova dva njezina sinčića javili da im
je otac poginuo, no neznamo gje ni ko ga ubi; a ona od prve u ašanje i u kletvu
da ništa ne zna. U toliko jedan od našije zavika: a što ti je kujo ta gunj na
tebe krvav? (pokaže gospodaru prstom i reče:) evo se i sad vide nekolike kaplje
krvi. Ona se na ovo pitanje prenemoga i sva u obrazu kao krpa poblijegje i ne
znade više šta da zbori, nego poče da sama sebe malo otkrije govoreći: — jutros
kad sam mu ručak nosila malo sam se odocnila bila, pa kad dogjoh poče me ružiti
i uze čibuk te po mene, evo vidite kako mi je glavu nagrdio. —
Diže krpu s glave i, valja umirat te pravo kazat, vigjesmo da joj jošt krv iz
glave tecijaše, a ja joj rekoh: ništa zato, no ajdemo gje je okopavao rumetin,
jer kad su ga gjeca zvali nije im se ozvao. Dogjosmo gje je pokojnik okopavao
rumetin, kad li ga ni mrtva ni živa nema. Počeli ga na glas zvati, i videći da
se neodazivlje te mi svi u naokolo traži ga, i jedva opazismo, pri jednome
okrajku, u rumetin jedan stog zemlje i vidimo da je oni isti dan prekopana, a u
jednom grmenu bačena pusta motika. Prifatimo je; kad li joj uši i po držala u
goloj krvi. Odma se došjetimo da ga je ona motikom — a niko drugi — ubila; otkopamo
ga, i kad mu nagjemo svu glavu zdroždenu, počnemo se nad njim biti šakama u
glavu, i kukati; napravismo nosilja te š njim doma i ukopaj ga sinoć; a evo
jutros došli k tebe da ti našu pogibiju i bruku javimo, i doveli ovu pašju
ogotinu; i svi mi na našu dušu mičemo da ga niko do nje nije ubio, pa sad čini
od nas i od nje kako te Bog i tvoj pravi sud uči.“
KNEZ (put one žene) „Kazuj pašjakinjo! zašto
ubi svojega domaćina? Ko te nagovorio?
ŽENA “Ja ih samo, Gospodaru, slušam što zbore
i smijem se njiovoj budalaštini. Možeš li ti, Gospodaru, vjerovati da sam ga ja
ubila ? Gje bili svoga domaćina ubila ako boga znaš! I dok je on živ bio, na
čudu sam i na tešku muku udarala, da svoju
gjecu proranimo; a kamo li ću moć sad bez njega?“
SIN STARIJI (obeči na nju oba oka): „Jesi ga
ti, kučko, a ne majko, ubila, a niko drugi; ali ćeš mi ga ako bog da glavom platiti!”
— I knez i svi senatori začudiše se bistroći uma, srcu i očima ovoga djeteta.
Pak
KNEZ „Da nu ti dijete pravo i čisto kazuj sve
ono što si vidio i čuo, a ako išta slažeš, dušu ćeš pod tojagama danas na
Cetinje izpuštiti.”
SIN STARIJI. „Bijasmo, Gospodaru, jučer
rano, ja i ovi moj mlagji brat, izagnali jarad u jednu stranu niže kuća, i šjedeći
na jednome kršu, ugledamo nesretnjega oca gje okopava rumetin, jedan puškomet
od nas daleko, i ja mu se iza glasa javi da zna gje smo, a on nama preporuči da
čuvamo, da nebi jarad česovu štetu učinili. Okolo ručanjeg doba, vigjosmo mater
gje ocu pokojnomu nosaše ručak i mi joj se javismo, i ona nama. Kad je sišla do oca, čusmo gje je nešto u veliko psovaše, i vigjosmo
da je poče biti čibukom, a mi obojica počesmo kod jaradi plakati; žao nani
majku! dok na jedan put vigjosmo da otac u rumetin pade, kao da ga neko puškom
ubi, pa malo stavše, vigjosmo majku da sve nešto motikom zamahnivaše. U oni čas
mi promislimo da je tata sio da ruča, a majka da okopava
rumetin; kad li na jedan put vigjosmo je gje pobježe uz onu goru, te mi obojica
zovi majku, koju vidimo, i oca, kojega ne vidimo; no nam se niko ne odazivlje;
te mi ostavi jarad i bježi doma kukajući i klikujući strika, da poteče onamo,
jer bez neke pogibije ne bi mater bježala, nego bi nam se odazvala. Ja drugo ne
znam ništa nego ti je striko kazao."
ŽENA (srdito na sina). “Muči, sinko, stale ti
s kamenom! Pak sam ti ja oca ubila, je li? Tako mi sinko dočekao večeri!“
SIN „Ti, a da ko? Što učini da od Boga
nagješ!? ti nam ubi oca i ranitelja, a sud će tebe, te mi siročad i bez oca i
bez mature. A zašto to jadna majko!?.......(prekide mu plač i jecanje govor).“
ŽENA „Nijesam, Gospodaru, ni pomislila a kamo
li to krvno gjelo učinila, tako mi ovoga i onoga vječnoga svijeta, i tako mi se
š njim duša na oni svijet ne prepredala!“
SIN „Tako da nijesi i kamo moja sreća! A da
ko ga drugi osim tebe i tvojega vraga ubi? Da ga je iko drugi ubio ja bili i
čuo i vidio, ali kod vas dvojice ne bi niko živ, nego ga ubi bezdušnice, paski,
a ne kao čovjeka. Lele mene moj tata!" (opet u plač i
poče se tuči šakama u glavu).
KNEZ (put žene). „Da nu ti kazuj zašto ga
ubi, a ne pomaga ti ni ašanje ni pravdanje, e ti sve jedno biva, boža ti je po
sto puta vjera! e se čisto vidi da ga nije niko osim tebe ubio.“
SENATORI SVI. „Niko drugi Gospodaru! Čista ti i boža vjera! nije treba ni misliti a
kamo li razložiti; nego (put žene) kazuj kučko! zašto ga ubi, ili ko te na zlo
podgovori, nebi li ti, daj budi, štogoć duši lakše bilo, a život ti ne otkupi
da daš za nj tri careva grada !“
ŽENA Nijesam, gospodo, tako m i........
JEDAN SENATUR: (prekine joj riječ) „Ostavi to
nijekanje i kletve, a sve ti barabar biva! Da ga je ko drugi ubio, ne bi ga
zakopavao! Ti ga nagje živa, gjeca su gledala, pa ga sve na jedan put ne stade,
a ti onda dimove (pobježe) uz goru! mišljaše da ćeš pobjeći, ali te Bog i ona
prava krv smela, te nijesi znala što ćeš, nego kazuj kako je bilo, a ako nećeš
nalijepe, ono ćeš ispod tojaga, jer megju nas ni slična, a kamo li očigledna
laž, ne prima, niti se mi znamo šaliti. Ako pravo kažeš i ako vidimo ikakve
prilike da ti je do nevolje bilo, ili da te ko na zlo nagovorio, može biti da
će ti lakše i životu i
duši biti.“
ŽENA: „A da pošto je tako Gospodaru i ostala
Gospodo! ja ću vam pred smrt sve kazati, e vigju da umirem i nebi li mi što
duši lakše bilo pred Bogom, a pred vama životu mome; a sve ću pravo kazat, tako
mi duša paski ne ispanula! On pokojnik bijaše čovjek srdite naravi i za
najmanju rabotu kidiša mi životu s čibukom, kao po konju. Juče mojom nesrećom
malo se odocnih ponijeti mu ručak na radnju, pa teke me vigje, spopade čibuk te
po mene kudjer mu se desilo; evo mi šjedoka glave i (zavine rukav uz mišice)
ove modrice; i kad vigjoh da će me na smrt ubiti, nekako mu se otrgnem i mojom
nesrećom skopah jedan kamen — mogu vi se zakleti tri puta za tri jutra na kovčeg
Svetoga Petra, da ne bješe viši od dobra oraha, i pogodim ga u slijepo oko; a
on na vrh perčina, kao da ga s neba grom ubi. U oni čas, zar mi gjavo poloka
pamet, ne pobjegoh doma nego iskopah moju kuću, jer promislih: kad se on
razabere, mene više ni od njega ni od suda nije stanja u Crnu Gora, nego idem
ga ubiti, dako se obije na koga drugoga, te uzmi motiku i udrih ga tri četiri
puta motikom u glavu, i zakopah ga u jednu rupu gje su ga i našli, i naumila
bijah pobjeći u Bar, da se onamo obestrvim, i da za me niko ne zna da sam živa,
pak mi evo ne bi sugjeno, nego da ga životom platim; a ne žalim ni život jer bi
mi za sramotu i prijekor služio, dok bili goć živa bila, ali žalim ovo dvoje
siročađi što će sad i bez oca i bez
majke.“
Oni joj mlagji sin ciknu u plač, kao zmija, i
pritrča k materi te je zagrli rukama okolo pasa, kao bajagi da je on neće
puštit da je ubiju, govoreći joj: Neće tebe, moja mamo, naš Gospodar ubiti, ele
što ćemo mi i bez tate i bez majke.
STARIJI SIN (ukori mlagjega brekom). „Muči tu
smetenjače! Ako nam Gospodar ne osveti baba a da ko će? a da nije gospodareva
suda, ja bih je ubio, i na moju je dušu makao ako me i rodila! a zašto nas je
otac rodio, nego ako ga ko ubije da ga osvetimo, a da što misliš?" Čujući knez riječi starijega joj sina, pa da
okuša dijete, upita ga: „A bili je ti ubio tvojom rukom ako je mi na smrt
osudimo?” A dijete njemu: „Gospodaru! ako mi ti zapoviješ ja oću, ali bilh radiji
da je tvoji perjanici smaknu nego ja, da na mene ne ostane nova kletva, što sam
svoju majku ubio.“
KNEZ. „Ajte, izidite svi nadvor, a vi
perjanici zatvorite ovu ženu u tamnicu. Pa pošto svi izagjoše, upita Senature: Što ćemo od ovoga vraga? Smrt je čisto
zaslužila, ali to će ovo dvoje nevino sirotne gjece?“
JEDAN SENATUR. „Na nju, Gospodaru, prokletu
gomilu! pod kamenje kučku! a da kako, Gospodaru, ako boga znaš? ubiti svoga
muža, ni te ni ove, pak da joj se život oprosti je li?“
DRUGI SENATUR „Ako ga je zar ne hteći prvi
put kamenom udrila, zašto pogje posle da ga motikom u glavu kao krmka tuče?“
TREĆI SENATUR „Duše mi, Gospodaru, ako se
ovoj ženi život oprosti, nije već treba da nikad nikoga na smrt osudimo. Ma
što, duše mi ne bi već smio muž sa svojom ženom ni da leži, a kamo li da je
izbije, nego bili ja, ako vi velite, da je objesimo na izgled svijeta i da se
druge zle žene kaliže i svojijem muževima da su pokorne.“
KNEZ. „Dakle velite li svi da je smaknemo?“
SVI „Smaknuti Gospodaru! Boža ti je vjera! a
da kako? a sad kako ti rečeš, ili ćemo je pod kamenje ili objesiti."
KNEZ. „Progjte se ljudi kamenovanja, to je
gadno i čuti a kamo li gledati; neću ja toga više u moju zemlju; nego neka je
njezina porodica objese na Crmnički pazar, i neka visi tri četiri dana na
izgled i primjer narodu; a ovu gjecu neka ih stric primi doklen se radnje i
oružja prifate.”
Dadoše, bratu onoga ubjenoga, pismenu osudu
od smrti da se na Vir Crmnički objesi u prvu negjelju kad je pazarni dan, koje
je i slijedovalo sve u redu.
Нема коментара:
Постави коментар