Dobrovoljno
potpisivanje Crnogoraca na vojsku,
ili Krstonosna vojna
Odmah u početku ove godine (1853) izmisli knez Danilo
novi i sa svijem bolji način popisivanja vojske narodne u svojoj državici, za
postići od tuda tri
glavne stvari:
1. da ovi moraju na svaki njegov poziv
spravni biti kao regulana vojska na glas trube ili bubnja.
2. da se niko odreći na poziv ne smije
bez svoje pogibije;
3. što je najglavnije, da ovom prilikom pokuša
vjernost ne samo pojedinih plemena nego i svega crnogorskog naroda, t. j. da
vidi koliko će se svojevoljaca potpisati da se odzove kneževoj želji i narodnoj
nuždi, a u isto doba da okuša ko neće.
Evo ga jedno jutro k meni i nosi mi
njegovom rukom sastavljeno jedno pismo, govoreći mi da ga pregledam i ako sto
nagjem da je nužno da pristavim, i da prepišem na toliko kapetana njegove
države. Ja ga pročitam i rečem, da ja ne bili onako znao ni izmisliti ni
sastaviti, a kamo li da nalazim što popraviti; i tako se primim radnje i u dva
dana za svakoga kapetana po jedno prepišem. Cijenim da nije suviše ako ovdje
dostavim od riječi do riječi napomenuto pismo, i evo ga:
„Od nas Danila I. Knjaza Crnogorskog i
Brdskog svijem „Kapetanima i narodu pozdrav.
Kad je lanske godine nemilice napadao
siini carski Seraščer Omer Paša, te iznenada na nas sa četiri strane udari,
okušao sam u onu nemilu, ali za nas sjajnu zgodu vjernost i hrabrost našega
naroda; ali opet na neka i neka mjesta ne toliko koliko sam se nadao i kao što
bi pravo bilo, jer mnoga plemena ne pregnuše, onako kao što su preginjali naši
stari neumrli junaci, kad su se na sve strane s krvnicima klali, i nekrst s
kutnjeg praga odgonili. Ja ne znam ali je to za to što smo se izrodili, ili što
se nijesmo onoj turskoj sili u goste nadali ali bojim se da je najviše s domaće
nesloge? Za to hoću da se uvjerira do čega je to lani bilo, i za što svaki ne
skoči na svome sentu s puškom u ruci, no mrcino upuštasmo našu braću
Bjelopavliće, i junačko pleme Grahovsko, koje osvoji turska sila premda su se
zaludu junački branili; jer sila uzimlje zemlje i gradove, kamo l’ neće ona
pokrajična dva krvava plemena. Za to ti se naregjuje kapetane .............. da
okupiš najdalje do osam dana sve tvoje pleme, ko goć pušku nosi, i da im od
moje strane kažeš da se opet možemo onakoj sili nadati, i da svakojega upitaš hoće
li se dobrovoljno potpisati da je u svaki čas gotov, i na svako mjesto spravan
udariti na doček i na udarac đušmanu, kad mu ja zapovidim, i kad se takne
obrazu i sreći mojega naroda. Kazaćeš onim te se potpišu, ako ne bi bio spravan
i gotov sa svim da oni isti čas kao pravi plaćeni soldat s oružanom rukom, da
ću ga do njegove smrti oružja lišiti, a za grdilo i viječnu bruku pripasati
žensku opregljaču, da ga narod po prstu kazuje.
Kaži im pak i to, da ja nikoga silom ne
nagonim u ovi broj vojske, nego ko hoće od svoje dobre volje, a svakoga Bogom
zaklinjem, da se ne potpisuje ako mu je miliji otac i majka od svoga obraza, a
žena i djeca od otadžbine, jer pravih i poštenih junaka više valja jedna
hiljada, nego strašivaca dvije hiljade. U tefteru kojega od tebe čekam ne upišuj
starce pro 60 godina, ni djecu na niže od 16.
Tako znadi i da si zdravo!“
Danil P. Njegoš s. r.
Nakon ne punani mjesec dana, počnu
dolaziti sa sviju strana od Crne Gore i Brda kapetani i svaki donosi svoj popis
svojevoljaca, koji su trčali na popišivanje, kao gladno jagnje tražeći majku
kad mu iz popasa dogje, ili kao ovce na solilo, i kaže svaki kapetan da se niko
nije htio doma povratiti prije nego je svojim očima vidio da se njegovo ime u
tefteru zapisalo.
Malo je koji kapitan na Cetinje došao, s
kojim nijesu došli nekoliko staraca, i djece od 12 do 15 godina, da se
Gospodaru žale na svoga kapetana za to što ih nije htio megju ljude no — oni
vele — megju žene popisati. Da pokažem tugu i žalost, molbu i plač ovih
napomenutih staraca i djece, opisati cu samo dvojicu iz Riječke Nahije (od
kapetanije Sava Luketina Strugara), po kojima može se reći da su i svi ostali
malo manje a malo
više knezu se žalili, i evo na koji način. —
Pravdanje i jadkovanje jednog starca okolo 70 godina svojih. Ovome starcu
bijaše prezime Moštrokule, a ime zaboravio sam; koji se žaljaše: „Gospodaru!
oće ovi naš kapetan Savo da me broj žena a ne ljudi umiješa, a ne znam za što
me nije htio zapisati izmegju ostale moje braće, a nikad im jošt ni od kuda
sramote nijesam donio. Ja, Gospodaru, ako sam i ostario, nijesam jošt umro, pa
ako ne bih mogao u najprve megju momcima, ano mogu u najzadnje pa opet i ja za
nešto valjati i u muci potrebovati. Stotinu sam puta, kapetana zakleo, i kapicu
mu skinuo da me zapiše, no mi to ništa ne pomaga, pa sam došao k tebe
Gospodaru, da te u ruku poljubim, da narediš kapetanu neka i mene zapiše; nemoj
da se sa mnom djeca i žene kroz selo brukaju. A koji bi Crnogorac mogao slušati
gje puška puca i gje se krv prolijeva na pepeljaku ležeći? Ako Boga znaš!“
Kogod je ovoga starca slušao, nije se
mogao od smijeha uzdržati, pa i sami knez, koji reče Moštrakulu: „Ma što ćeš se
ti, jadan starče, miješati u broj ognjevitih pod krilima momaka? Znaš da se
vazda boj ne bije iz meterizà, nego prelijeće se s brda na brdo, nekad na
juriš, nekad u bježanje; pa ako se ti u potonje desiš, kako ćemo? Ako te Turci
posijeku, brojila bi se i tvoja glava kao da si najbolji; nego ti sjedi doma a
moli se Bogu, drži se kašike i čašice rakije, neka mlagji sad boj biju, ti si
dosta, dok si mlad bio, vojevao, i dosta na tvoju šiju prenio; no sjedi kraj
vatre i zafali Bogu kad si tursku sablju prekužio.“
Do ovoga starca stojahu 10, 12 djece, i
čisto ni jednomu ne bijaše punanih 15 godina no od 12 do 14 najviše, i kapetan
Savo Luketin pokaza ih knezu, govoreći: „Evo, Gospodaru i ovi su bijesni junaci
došli k tebe na davu protivo mene; pak sam ih doveo da ne reku i oni da je što
do mene.” Na ove kapetanove riječi svi se isporede kao vojnici pred gjeneralom,
metnuli ruku na svoju krnju pušku i uprli očima u kneza, kao da mu se junački
pokažu. Knez im reče: „Ma što ćete mi vi ove godine? pričekajte do dvije tri
godine pak ćemo i vas, ako Bog da, u junake zapisati.“
Jedan od ovili djetića poče se žaliti, od
prilike kao ovi prvi starac, protiv kapetana; ama tako živo, bistro i razložito
da smo svi ostanuli začugjeni onoj djetinskoj naravskoj pameti. Omili knezu ovo
dijete tako, da je htio š njime provesti šalu, koja je dostojna da je ovdje
pristavim da dokažem zdravi razum onih gorštaka. Evo razgovora u šali:
KNEZ. „Ma kako ćeš ti u boj ići kad ne
možeš ni oružje nositi, a kamo li brašnjenika na legjima?“
DIJETE. „Ja mogu Gospodaru! boža ti je
vjera! a vidiš imam i ovu puščicu za pas, pa ako me i vidiš ovako maloga, nema
ta dva oka koji bi mi je bez njegove ili moje pogibije oteo.“
KNEZ. „Pa dobro! ali nemaš noža čim bi
turčinu osjekao glavu!“
DIJETE. Lašno bi za to bilo, ja bili nekako
nož dobavio, pa ako mi ne bi bastalo živu turčinu posjeći glavu, ono bih gledao
da ugrabim s mrtva krvnika; uvatio ga lijevom rukom za perčin, a desnom
zamanuo, pa ako nebi od prve, ono bih od druge ili od treće; ne bi sramote bilo
ni od četvrte, samo da je ja presiječem."
KNEZ. „A je li ti ta puška punana?“
DIJETE. „Jest bogme, na oca bi uždila!“
KNEZ. Ajde da vidimo oće li ti užditi, pa
ako ti upali, upisaćemo te u junake.“
Kad dijete ču, izvadi iza pasa pušku,
nategnu, i omače; ali njegovom nesrećom ne prifati mu vatru, nego mu škroka, a
on od jada i ljutine u deset je komada slomi o jednom kamenu, kunuéi i sebe i
nju: „Hej, pusta mi ostala !“ Svi što gledasmo da popucamo od smijeha; a knez
videći ovako živo i otresno dijete darova mu jedan cekin i reče: “na ajde kupi
novu i bolju pušku, pa do dvije godine i tebe cemo upisati.” Probranih momaka,
osim nedoraslih i ostaralih svojevoljaca, upisalo se je 9700 sve birana momka,
bolji od boljega, koji su svi dotičnom kapetanu sa zakletvom potvrdili da za
kneza i otadžbinu neće krv svoju poštedjeti, nego ako boj bude, vazda s turčina
biljeg donijeti ili glavu izgubiti.Pošto se knez u samom djelu uvjerio o
vjernosti onog junačkog naroda, onako poduslovno, kao što je on htio i pisao,
izmisli i način kako bi ovu novu vojsku najbolje uredio, nazvao je „Krstonošna
vojna,“ te naredi nekomu puškaru na Cetinje, Nješu Grudi, da samošesti načinja
dan i no toliko krstića od žute teneće, i svakome kapetanu posla potpuni broj s
naredbom, da svaki svoj krst prišije na kapu, da mu se na kapi vidi, i da se,
po ovome krstu, pozna svaki upisnik i zakletnik vjernosti i braneža u Crnoj
Gori i sve sedam Brda.
Za predvoditelje vojske najmenuje
najvaljanije ljude, desetaše, stotinjaše, hiljadaše i barjaktare.
Poslje ove uredbe, primječavao sam kad bi
koji Crnogorac (popisanik) prošao pokraj onoga te nije upisan, najprva bi im
stvar bila da jedan drugoga u kapu pogleda, pa oni te ne bi imao na kapi krst
postidio bi se od onoga te ima, kao stidna nevjesta od ozbiljna i glasita
junaka.
Нема коментара:
Постави коментар