Vuk Vrčević - Dobrovoljno potpisivanje Crnogoraca na vojsku, ili Krstonosna vojna

 

Dobrovoljno potpisivanje Crnogoraca na vojsku,
ili Krstonosna vojna

Odmah u početku ove godine (1853) izmisli knez Danilo novi i sa svijem bolji način popisivanja vojske narodne u svojoj državici, za postići od tuda tri glavne stvari:

1. da ovi moraju na svaki njegov poziv spravni biti kao regulana vojska na glas  trube ili bubnja.

2. da se niko odreći na poziv ne smije bez svoje pogibije;
3. što je najglavnije, da ovom prilikom pokuša vjernost ne samo pojedinih plemena nego i svega crnogorskog naroda, t. j. da vidi koliko će se svojevoljaca potpisati da se odzove kneževoj želji i narodnoj nuždi, a u isto doba da okuša ko neće.

Evo ga jedno jutro k meni i nosi mi njegovom rukom sastavljeno jedno pismo, govoreći mi da ga pregledam i ako sto nagjem da je nužno da pristavim, i da prepišem na toliko kapetana njegove države. Ja ga pročitam i rečem, da ja ne bili onako znao ni izmisliti ni sastaviti, a kamo li da nalazim što popraviti; i tako se primim radnje i u dva dana za svakoga kapetana po jedno prepišem. Cijenim da nije suviše ako ovdje dostavim od riječi do riječi napomenuto pismo, i evo ga:

„Od nas Danila I. Knjaza Crnogorskog i Brdskog svijem „Kapetanima i narodu pozdrav.

Kad je lanske godine nemilice napadao siini carski Seraščer Omer Paša, te iznenada na nas sa četiri strane udari, okušao sam u onu nemilu, ali za nas sjajnu zgodu vjernost i hrabrost našega naroda; ali opet na neka i neka mjesta ne toliko koliko sam se nadao i kao što bi pravo bilo, jer mnoga plemena ne pregnuše, onako kao što su preginjali naši stari neumrli junaci, kad su se na sve strane s krvnicima klali, i nekrst s kutnjeg praga odgonili. Ja ne znam ali je to za to što smo se izrodili, ili što se nijesmo onoj turskoj sili u goste nadali ali bojim se da je najviše s domaće nesloge? Za to hoću da se uvjerira do čega je to lani bilo, i za što svaki ne skoči na svome sentu s puškom u ruci, no mrcino upuštasmo našu braću Bjelopavliće, i junačko pleme Grahovsko, koje osvoji turska sila premda su se zaludu junački branili; jer sila uzimlje zemlje i gradove, kamo l’ neće ona pokrajična dva krvava plemena. Za to ti se naregjuje kapetane .............. da okupiš najdalje do osam dana sve tvoje pleme, ko goć pušku nosi, i da im od moje strane kažeš da se opet možemo onakoj sili nadati, i da svakojega upitaš hoće li se dobrovoljno potpisati da je u svaki čas gotov, i na svako mjesto spravan udariti na doček i na udarac đušmanu, kad mu ja zapovidim, i kad se takne obrazu i sreći mojega naroda. Kazaćeš onim te se potpišu, ako ne bi bio spravan i gotov sa svim da oni isti čas kao pravi plaćeni soldat s oružanom rukom, da ću ga do njegove smrti oružja lišiti, a za grdilo i viječnu bruku pripasati žensku opregljaču, da ga narod po prstu kazuje.

Kaži im pak i to, da ja nikoga silom ne nagonim u ovi broj vojske, nego ko hoće od svoje dobre volje, a svakoga Bogom zaklinjem, da se ne potpisuje ako mu je miliji otac i majka od svoga obraza, a žena i djeca od otadžbine, jer pravih i poštenih junaka više valja jedna hiljada, nego strašivaca dvije hiljade. U tefteru kojega od tebe čekam ne upišuj starce pro 60 godina, ni djecu na niže od 16.

Tako znadi i da si zdravo!“ 

Danil P. Njegoš s. r.

 

Nakon ne punani mjesec dana, počnu dolaziti sa sviju strana od Crne Gore i Brda kapetani i svaki donosi svoj popis svojevoljaca, koji su trčali na popišivanje, kao gladno jagnje tražeći majku kad mu iz popasa dogje, ili kao ovce na solilo, i kaže svaki kapetan da se niko nije htio doma povratiti prije nego je svojim očima vidio da se njegovo ime u tefteru zapisalo.

Malo je koji kapitan na Cetinje došao, s kojim nijesu došli nekoliko staraca, i djece od 12 do 15 godina, da se Gospodaru žale na svoga kapetana za to što ih nije htio megju ljude no — oni vele — megju žene popisati. Da pokažem tugu i žalost, molbu i plač ovih napomenutih staraca i djece, opisati cu samo dvojicu iz Riječke Nahije (od kapetanije Sava Luketina Strugara), po kojima može se reći da su i svi ostali malo manje a malo
više knezu se žalili, i evo na koji način. — Pravdanje i jadkovanje jednog starca okolo 70 godina svojih. Ovome starcu bijaše prezime Moštrokule, a ime zaboravio sam; koji se žaljaše: „Gospodaru! oće ovi naš kapetan Savo da me broj žena a ne ljudi umiješa, a ne znam za što me nije htio zapisati izmegju ostale moje braće, a nikad im jošt ni od kuda sramote nijesam donio. Ja, Gospodaru, ako sam i ostario, nijesam jošt umro, pa ako ne bih mogao u najprve megju momcima, ano mogu u najzadnje pa opet i ja za nešto valjati i u muci potrebovati. Stotinu sam puta, kapetana zakleo, i kapicu mu skinuo da me zapiše, no mi to ništa ne pomaga, pa sam došao k tebe Gospodaru, da te u ruku poljubim, da narediš kapetanu neka i mene zapiše; nemoj da se sa mnom djeca i žene kroz selo brukaju. A koji bi Crnogorac mogao slušati gje puška puca i gje se krv prolijeva na pepeljaku ležeći? Ako Boga znaš!“

Kogod je ovoga starca slušao, nije se mogao od smijeha uzdržati, pa i sami knez, koji reče Moštrakulu: „Ma što ćeš se ti, jadan starče, miješati u broj ognjevitih pod krilima momaka? Znaš da se vazda boj ne bije iz meterizà, nego prelijeće se s brda na brdo, nekad na juriš, nekad u bježanje; pa ako se ti u potonje desiš, kako ćemo? Ako te Turci posijeku, brojila bi se i tvoja glava kao da si najbolji; nego ti sjedi doma a moli se Bogu, drži se kašike i čašice rakije, neka mlagji sad boj biju, ti si dosta, dok si mlad bio, vojevao, i dosta na tvoju šiju prenio; no sjedi kraj vatre i zafali Bogu kad si tursku sablju prekužio.“

Do ovoga starca stojahu 10, 12 djece, i čisto ni jednomu ne bijaše punanih 15 godina no od 12 do 14 najviše, i kapetan Savo Luketin pokaza ih knezu, govoreći: „Evo, Gospodaru i ovi su bijesni junaci došli k tebe na davu protivo mene; pak sam ih doveo da ne reku i oni da je što do mene.” Na ove kapetanove riječi svi se isporede kao vojnici pred gjeneralom, metnuli ruku na svoju krnju pušku i uprli očima u kneza, kao da mu se junački pokažu. Knez im reče: „Ma što ćete mi vi ove godine? pričekajte do dvije tri godine pak ćemo i vas, ako Bog da, u junake zapisati.“

Jedan od ovili djetića poče se žaliti, od prilike kao ovi prvi starac, protiv kapetana; ama tako živo, bistro i razložito da smo svi ostanuli začugjeni onoj djetinskoj naravskoj pameti. Omili knezu ovo dijete tako, da je htio š njime provesti šalu, koja je dostojna da je ovdje pristavim da dokažem zdravi razum onih gorštaka. Evo razgovora u šali:

KNEZ. „Ma kako ćeš ti u boj ići kad ne možeš ni oružje nositi, a kamo li brašnjenika na legjima?“

DIJETE. „Ja mogu Gospodaru! boža ti je vjera! a vidiš imam i ovu puščicu za pas, pa ako me i vidiš ovako maloga, nema ta dva oka koji bi mi je bez njegove ili moje pogibije oteo.“

KNEZ. „Pa dobro! ali nemaš noža čim bi turčinu osjekao glavu!“

DIJETE. Lašno bi za to bilo, ja bili nekako nož dobavio, pa ako mi ne bi bastalo živu turčinu posjeći glavu, ono bih gledao da ugrabim s mrtva krvnika; uvatio ga lijevom rukom za perčin, a desnom zamanuo, pa ako nebi od prve, ono bih od druge ili od treće; ne bi sramote bilo ni od četvrte, samo da je ja presiječem."

KNEZ. „A je li ti ta puška punana?“

DIJETE. „Jest bogme, na oca bi uždila!“

KNEZ. Ajde da vidimo oće li ti užditi, pa ako ti upali, upisaćemo te u junake.“

Kad dijete ču, izvadi iza pasa pušku, nategnu, i omače; ali njegovom nesrećom ne prifati mu vatru, nego mu škroka, a on od jada i ljutine u deset je komada slomi o jednom kamenu, kunuéi i sebe i nju: „Hej, pusta mi ostala !“ Svi što gledasmo da popucamo od smijeha; a knez videći ovako živo i otresno dijete darova mu jedan cekin i reče: “na ajde kupi novu i bolju pušku, pa do dvije godine i tebe cemo upisati.” Probranih momaka, osim nedoraslih i ostaralih svojevoljaca, upisalo se je 9700 sve birana momka, bolji od boljega, koji su svi dotičnom kapetanu sa zakletvom potvrdili da za kneza i otadžbinu neće krv svoju poštedjeti, nego ako boj bude, vazda s turčina biljeg donijeti ili glavu izgubiti.Pošto se knez u samom djelu uvjerio o vjernosti onog junačkog naroda, onako poduslovno, kao što je on htio i pisao, izmisli i način kako bi ovu novu vojsku najbolje uredio, nazvao je „Krstonošna vojna,“ te naredi nekomu puškaru na Cetinje, Nješu Grudi, da samošesti načinja dan i no toliko krstića od žute teneće, i svakome kapetanu posla potpuni broj s naredbom, da svaki svoj krst prišije na kapu, da mu se na kapi vidi, i da se, po ovome krstu, pozna svaki upisnik i zakletnik vjernosti i braneža u Crnoj Gori i sve sedam Brda.

Za predvoditelje vojske najmenuje najvaljanije ljude, desetaše, stotinjaše, hiljadaše i barjaktare.

Poslje ove uredbe, primječavao sam kad bi koji Crnogorac (popisanik) prošao pokraj onoga te nije upisan, najprva bi im stvar bila da jedan drugoga u kapu pogleda, pa oni te ne bi imao na kapi krst postidio bi se od onoga te ima, kao stidna nevjesta od ozbiljna i glasita junaka.

             

 

Vuk Vrčević - Osuda na smrt jedne žene, koja je ubila nehotice svojega muža

 

Osuda na smrt jedne žene, koja je ubila nehotice

svojega muža

 

Koliko je meni poznato, do danas se nìje dalo čuti ni u Crnoj gori ni po Hercegovini, kao ni po Boki Kotorskoj da je čovjek svoju ženu ubio, ili nagovorio koga da je ubije; i kad bi mu do kakve nevolje došlo, meni se čini da bi prije sebe no svoju, ali čiju mu drago, ženu na smrt ubio, jer kod sva ova tri naroda nema čovjeku više sramote, no da bi ženu makar nehotice ili u boju smaknuo; ali opet rijetki su oni muževi koji, daj budi, nije jednom u svom vijeku izbio, (obično ćibukom a zamlatnicom i bez broja); no sa svim tim on ženu i ljubi i počituje, premda ni njoj istoj, a kamo li kome drugome, on to čini znati, ali hoće da ga se boji, da ga sluša i da mu je pokorna.

Na protiv imamo mnogo primjera da su žene svoje muževe ubijale, ili navele drugoga da ga ubije; jer glupa prostota ne razmišlja drugo no da se samo osveti; dakle po prirodi četveronožnoj a ne ljuckoj. I evo i drugoga slučaja u Crnoj Gori da je žena svoga muža ubila. U početku vidi se da je bilo nehotice, ali u svršetku vidjeće se njezino zvijersko, a ne žensko, postupanje. Evo kako:

U Àprilu mjesecu dovedoše Crmničani jednu ženu na Cetinje, i š njom dva njezina sinčića (jednome bješe okolo 14. a drugome 9. godina) kao svjedoke učinjenog ubijstva; i kad dočuh da uljegoše u Biljardu, otidem i ja da slušam kako je bi­lo, i kako će ona dva sinčića na mater svjedočiti da im je oca ubila. Dakle počeše pitanja i odgovori —

KNEZ „Šta je bilo ljudi?“

BRAT onoga te je poginuo „Evo Gospodaru poginu mi brat pašjom a ne junačkom smrću, i na moju kuću postade no­va kletva, da nas svijet po prstu i po grdilu kazuje i da pas pasu za našu bruku priča.“

KNEZ „A ko ga ubi?“

BRAT „Evo ova moja kučka, a ne snaha, ubi muža; ubi­la je sablja božja da bog da!“

KNEZ „Kako ga ubi bolan! i zasto?“

BRAT - „A jadi je njezini znali! kao što mene znadu za onakim bratom. Ne znam ti, Gospodaru, što kazat, nego juče ispred podna dogjoše ovo dvoje gjece iz polja doma, i svijem putem prekukaše; te ja k njima potrči i upitaj: šta vi je zla vi sreća!? a oni mene kroz plač obadva: Ah za boga, striko, ubi nam neko oca! Kakva oca, zadesili vas jadi! a gje vam je mater? A oni mi kažu da ne znadu nego da su je vigjeli gje uz polja bježi kad su u jednom prisoju jarad čuvali. Povikni ja tada: ko je vitez! pogibe mi brat, igje li ikoga! dok skočiše nekoliko ljudi iz komšiluka, te mi u poćeru za ovom kučkom po onome tragu kuda su nam gjeca kazala, a u putu svakoga: je li je ko vidio; te nam neki čobani kazaše da je minula put turske granice i općine Bara. Kad čusmo, pridadosmo nogama, i poteci na vrat i na nos i jedva je stigni više Bara i uhvati.
Pitamo je: gje ti je muž? a ona nama: ostanuo je u polje okopavajući rumetin (kukuruz). Uzesmo je megju se i rekosmo: ajde kazuj nam put gje si ga ostavila. Putujuéi počnemo je kušati da nam što kaže, ne bismo li štogoć razabrali, a kažemo joj kako su nam ova dva njezina sinčića javili da im je otac poginuo, no neznamo gje ni ko ga ubi; a ona od prve u ašanje i u kletvu da ništa ne zna. U toliko jedan od našije zavika: a što ti je kujo ta gunj na tebe krvav? (pokaže gospodaru prstom i reče:) evo se i sad vide nekolike kaplje krvi. Ona se na ovo pitanje prenemoga i sva u obrazu kao krpa poblijegje i ne znade više šta da zbori, nego poče da sama sebe malo otkrije govoreći: — jutros kad sam mu ručak nosila malo sam se odocnila bila, pa kad dogjoh poče me ružiti i uze čibuk te po me­ne, evo vidite kako mi je glavu nagrdio. — Diže krpu s glave i, valja umirat te pravo kazat, vigjesmo da joj jošt krv iz glave tecijaše, a ja joj rekoh: ništa zato, no ajdemo gje je okopavao rumetin, jer kad su ga gjeca zvali nije im se ozvao. Dogjosmo gje je pokojnik okopavao rumetin, kad li ga ni mrtva ni živa nema. Počeli ga na glas zvati, i videći da se neodazivlje te mi svi u naokolo traži ga, i jedva opazismo, pri jednome okrajku, u rumetin jedan stog zemlje i vidimo da je oni isti dan prekopana, a u jednom grmenu bačena pusta motika. Prifatimo je; kad li joj uši i po držala u goloj krvi. Odma se došjetimo da ga je ona motikom — a niko drugi — ubila; otkopamo ga, i kad mu nagjemo svu glavu zdroždenu, počnemo se nad njim biti šakama u glavu, i kukati; napravismo nosilja te š njim doma i ukopaj ga sinoć; a evo jutros došli k tebe da ti našu pogibiju i bruku javimo, i doveli ovu pašju ogotinu; i svi mi na našu dušu mičemo da ga niko do nje nije ubio, pa sad čini od nas i od nje kako te Bog i tvoj pravi sud uči.“

KNEZ (put one žene) „Kazuj pašjakinjo! zašto ubi svojega domaćina? Ko te nagovorio?

ŽENA “Ja ih samo, Gospodaru, slušam što zbore i smijem se njiovoj budalaštini. Možeš li ti, Gospodaru, vjerovati da sam ga ja ubila ? Gje bili svoga domaćina ubila ako boga znaš! I dok je on živ bio, na čudu sam i na tešku muku udarala, da  svoju gjecu proranimo; a kamo li ću moć sad bez njega?“

SIN STARIJI (obeči na nju oba oka): „Jesi ga ti, kučko, a ne majko, ubila, a niko drugi; ali ćeš mi ga ako bog da glavom platiti!” — I knez i svi senatori začudiše se bistroći uma, srcu i očima ovoga djeteta. Pak

KNEZ „Da nu ti dijete pravo i čisto kazuj sve ono što si vidio i čuo, a ako išta slažeš, dušu ćeš pod tojagama danas na Cetinje izpuštiti.”

SIN STARIJI. „Bijasmo, Gospodaru, jučer rano, ja i ovi moj mlagji brat, izagnali jarad u jednu stranu niže kuća, i šjedeći na jednome kršu, ugledamo nesretnjega oca gje okopava rumetin, jedan puškomet od nas daleko, i ja mu se iza glasa javi da zna gje smo, a on nama preporuči da čuvamo, da nebi jarad česovu štetu učinili. Okolo ručanjeg doba, vigjosmo mater gje ocu pokojnomu nosaše ručak i mi joj se javismo, i ona na­ma. Kad je sišla do oca, čusmo gje je nešto u veliko psovaše, i vigjosmo da je poče biti čibukom, a mi obojica počesmo kod jaradi plakati; žao nani majku! dok na jedan put vigjosmo da otac u rumetin pade, kao da ga neko puškom ubi, pa malo stavše, vigjosmo majku da sve nešto motikom zamahnivaše. U oni čas mi promislimo da je tata sio da ruča, a majka da oko­pava rumetin; kad li na jedan put vigjosmo je gje pobježe uz onu goru, te mi obojica zovi majku, koju vidimo, i oca, kojega ne vidimo; no nam se niko ne odazivlje; te mi ostavi jarad i bježi doma kukajući i klikujući strika, da poteče onamo, jer bez neke pogibije ne bi mater bježala, nego bi nam se odazvala. Ja drugo ne znam ništa nego ti je striko kazao."

ŽENA (srdito na sina). “Muči, sinko, stale ti s kamenom! Pak sam ti ja oca ubila, je li? Tako mi sinko dočekao večeri!“

SIN „Ti, a da ko? Što učini da od Boga nagješ!? ti nam ubi oca i ranitelja, a sud će tebe, te mi siročad i bez oca i bez mature. A zašto to jadna majko!?.......(prekide mu plač i jecanje govor).“

ŽENA „Nijesam, Gospodaru, ni pomislila a kamo li to krvno gjelo učinila, tako mi ovoga i onoga vječnoga svijeta, i tako mi se š njim duša na oni svijet ne prepredala!“

SIN „Tako da nijesi i kamo moja sreća! A da ko ga drugi osim tebe i tvojega vraga ubi? Da ga je iko drugi ubio ja bili i čuo i vidio, ali kod vas dvojice ne bi niko živ, nego ga ubi bezdušnice, paski, a ne kao čovjeka. Lele mene moj ta­ta!" (opet u plač i poče se tuči šakama u glavu).

KNEZ (put žene). „Da nu ti kazuj zašto ga ubi, a ne pomaga ti ni ašanje ni pravdanje, e ti sve jedno biva, boža ti je po sto puta vjera! e se čisto vidi da ga nije niko osim tebe ubio.“

SENATORI SVI. „Niko drugi Gospodaru! Čista ti i boža vjera! nije treba ni misliti a kamo li razložiti; nego (put žene) kazuj kučko! zašto ga ubi, ili ko te na zlo podgovori, nebi li ti, daj budi, štogoć duši lakše bilo, a život ti ne otkupi da daš za nj tri careva grada !“

ŽENA Nijesam, gospodo, tako m i........

JEDAN SENATUR: (prekine joj riječ) „Ostavi to nijekanje i kletve, a sve ti barabar biva! Da ga je ko drugi ubio, ne bi ga zakopavao! Ti ga nagje živa, gjeca su gledala, pa ga sve na jedan put ne stade, a ti onda dimove (pobježe) uz goru! mišljaše da ćeš pobjeći, ali te Bog i ona prava krv smela, te nijesi znala što ćeš, nego kazuj kako je bilo, a ako nećeš nalijepe, ono ćeš ispod tojaga, jer megju nas ni slična, a kamo li očigledna laž, ne prima, niti se mi znamo šaliti. Ako pravo kažeš i ako vidimo ikakve prilike da ti je do nevolje bilo, ili da te ko na zlo nagovorio, može biti da će ti lakše i životu i
duši biti.“

ŽENA: „A da pošto je tako Gospodaru i ostala Gospodo! ja ću vam pred smrt sve kazati, e vigju da umirem i nebi li mi što duši lakše bilo pred Bogom, a pred vama životu mome; a sve ću pravo kazat, tako mi duša paski ne ispanula! On pokojnik bijaše čovjek srdite naravi i za najmanju rabotu kidiša mi životu s čibukom, kao po konju. Juče mojom nesrećom malo se odocnih ponijeti mu ručak na radnju, pa teke me vigje, spopade čibuk te po mene kudjer mu se desilo; evo mi šjedoka glave i (zavine rukav uz mišice) ove modrice; i kad vigjoh da će me na smrt ubiti, nekako mu se otrgnem i mojom nesrećom skopah jedan kamen — mogu vi se zakleti tri puta za tri jutra na kovčeg Svetoga Petra, da ne bješe viši od dobra oraha, i pogodim ga u slijepo oko; a on na vrh perčina, kao da ga s neba grom ubi. U oni čas, zar mi gjavo poloka pamet, ne pobjegoh doma nego iskopah moju kuću, jer promislih: kad se on razabere, mene više ni od njega ni od suda nije stanja u Crnu Gora, nego idem ga ubiti, dako se obije na koga drugoga, te uzmi motiku i udrih ga tri četiri puta motikom u glavu, i zakopah ga u jednu rupu gje su ga i našli, i naumila bijah pobjeći u Bar, da se onamo obestrvim, i da za me niko ne zna da sam živa, pak mi evo ne bi sugjeno, nego da ga životom platim; a ne žalim ni život jer bi mi za sramotu i prijekor služio, dok bili goć živa bila, ali žalim ovo dvoje siročađi što će sad i bez  oca i bez majke.“

Oni joj mlagji sin ciknu u plač, kao zmija, i pritrča k materi te je zagrli rukama okolo pasa, kao bajagi da je on neće puštit da je ubiju, govoreći joj: Neće tebe, moja mamo, naš Gospodar ubiti, ele što ćemo mi i bez tate i bez majke.

STARIJI SIN (ukori mlagjega brekom). „Muči tu smetenjače! Ako nam Gospodar ne osveti baba a da ko će? a da nije gospodareva suda, ja bih je ubio, i na moju je dušu makao ako me i rodila! a zašto nas je otac rodio, nego ako ga ko ubije da ga osvetimo, a da što misliš?" Čujući knez riječi starijega joj sina, pa da okuša dijete, upita ga: „A bili je ti ubio tvojom rukom ako je mi na smrt osudimo?” A dijete njemu: „Gospodaru! ako mi ti zapoviješ ja oću, ali bilh radiji da je tvoji perjanici smaknu nego ja, da na mene ne ostane nova kletva, što sam svoju majku ubio.“

KNEZ. „Ajte, izidite svi nadvor, a vi perjanici zatvorite ovu ženu u tamnicu. Pa pošto svi izagjoše, upita Senature: Što ćemo od ovoga vraga? Smrt je čisto zaslužila, ali to će ovo dvoje nevino sirotne gjece?“

JEDAN SENATUR. „Na nju, Gospodaru, prokletu gomilu! pod kamenje kučku! a da kako, Gospodaru, ako boga znaš? ubiti svoga muža, ni te ni ove, pak da joj se život oprosti je li?“

DRUGI SENATUR „Ako ga je zar ne hteći prvi put kamenom udrila, zašto pogje posle da ga motikom u glavu kao krmka tuče?“

TREĆI SENATUR „Duše mi, Gospodaru, ako se ovoj ženi život oprosti, nije već treba da nikad nikoga na smrt osudimo. Ma što, duše mi ne bi već smio muž sa svojom ženom ni da leži, a kamo li da je izbije, nego bili ja, ako vi velite, da je objesimo na izgled svijeta i da se druge zle žene kaliže i svojijem muževima da su pokorne.“

KNEZ. „Dakle velite li svi da je smaknemo?“

SVI „Smaknuti Gospodaru! Boža ti je vjera! a da kako? a sad kako ti rečeš, ili ćemo je pod kamenje ili objesiti."

KNEZ. „Progjte se ljudi kamenovanja, to je gadno i čuti a kamo li gledati; neću ja toga više u moju zemlju; nego neka je njezina porodica objese na Crmnički pazar, i neka visi tri četiri dana na izgled i primjer narodu; a ovu gjecu neka ih stric primi doklen se radnje i oružja prifate.”

Dadoše, bratu onoga ubjenoga, pismenu osudu od smrti da se na Vir Crmnički objesi u prvu negjelju kad je pazarni dan, koje je i slijedovalo sve u redu.