br. 17 1893.
Vitaljina u
Konavlima 10. Oktobra.
— Regbi, dragi „Dubrovniče”, da našem popu Anti i njegovoj družini nijesu toliko mili moji istiniti dopisi, pa bajagi da me o zid pritisne, čuj što je uradio. Bila je Nedjelja 10. Septembra, baš kad sam imao da pogjem u Novi za neke moje poslove, kad evo ti čauša taman na Lokvi, i reče mi: „Poslao me je Kileško, da odmah dogješ pred crkvu“. U mlagjega pogovora nema i ja odoh tamo.
Ugjoh u crkvu te čuh da naš popo čita puku moj dopis iz Vitaljine. Pošto ga je pročitao stade da govori: „Kad ste svi Vlasi pisaću mome biskupu, da vain digne popa, pa hajdete na Savinu. Kažem vam ako mi se ne potpišete da nijeste vlaške vjere, ne ćete me više gledati megju vama“. Iza mise stade Kileško da kupi vojsku da mu potpiše što pop želi. Nastade lomljenje pera i izlijevanje mastila. Svak se grabi ko će prije da potpiše. Ja tu stao pa gledao. A sad dragi „Dubrovniče” da ti izbrojim svu tu gomilu potpisa. Ne boj se, ne ću ti mnogo prostora oteti. Potpisaše osam Hrvatovića poznatijeh osim vojvode Anta i njegova Vinka Lozića, za ovijema neka djeca. Ovo su potpisi svega vitaljanskoga Hrvastva. Nu ima još potpisa. Jedno pet šest njih prevariše, biva, da potvrde želju knezovu, koji hoće da se s glavarstva digne, neke prisiliše s prijetnjam, ako ne potpišu, da će im zagrmjeti peticijon. Nikić skočio na Pericu, ako se ne potpiše, da mu ne će hraniti ženu. Tako se postupalo, da bi bajagi svijetu pokazali, da nema u našoj Vitaljini Srba. Zaludu ti muka, moj pope, što je duboko usagjeno nije lasno istrgnuti. Srpska narodnost kod nas nije od jučer, nego od kada su Konavli. Da je to tako vidjećeš, ako Bog da, u izborima koji su nam na pragu, kad se budemo združili sa braćom Cavtaćanima! — Baš sinoć reče mi neki moj susjed: „Valah, prevario me je da se potpišem, ali Boga mi kad budu izbori ne će me prevariti ma da dogju hiljadu popova i Kilešaka; neka zahvali Bogu, e mu nije živ Cvijeto, on bi mu dao križ baš onakav kakav mu se pristoji.
Čuj i ovu. Nazad malo dana radeći u Hercegnovome htjela je nesreća da pritučem prst. Što ću jadan? Odoh u Ričinara da mi dade malo vode od strave i kakva melema da ranu zamažem. Kad koga kod njega nagjoh? Kileška, koji mu nešto pripovijedaše. Čuh samo ove riječi: „Brani nas, brate, od prokletijeh Srba, ako Boga znaš“! — Ričinar mu odvrati: „Ne boj se, ja imam u Dubrovniku vrsnog prijatelja, ja ću mu pisati, on će vas sigurno obraniti. Otkad tog prijatelja poslaše iz Kotora u Dubrovnik i meni ptice umukoše a sjever nemilo puva u džepu. Vidiš onog, koji sada prolazi ispred dućana, to ti je g. Sovrnjar. On i ja bili smo s tijem prijateljem kao kruh i vino. Sve nam je igralo i pjevalo, a sada? Ne pitaj me, jer ću od jada svisnuti. Ne boj se, dakle, on je tamo megju vama, pa će vam pomoći. Nego da ti čestitam, što ste se onako junački podnijeli sa svojijem potpisima“. — Na to mu Kileško odgovori: Jest, moj kumašine, ali nam to ne pomaže, nešto silom a nešto mitom, nagnasmo ih da potpišu, ali koja fajda, kad je većina srpskoga imeua, a da ti pravo kažem, i mi smo, jer ako laže koza ne laže rog“. — Kad mene opaziše umukoše oba, a Kileško uze nešto soli i ode.
Evo ti, dragi “Dubrovniče“, kako rade ovi naši nadri-hrvatići u ovoj našoj srpskoj kolijevci. Imam nešto da ti pripovijedim o vojvodi Anti na Gospu od Rozarija i o njegovom drugu Vinku Loziću, ali danas ne mogu. Kad se vratim sa Zubaca, poću preko Vodovagje, pa ću ti tada pisati. Ako zakasnim, nemoj se čuditi, jer su za nas težake sada veliki poslovi, te ako Bog da, da sakupimo i koju maslinicu.
Stoj mi zdravo i veselo.
Srbin Vitaljanin
Нема коментара:
Постави коментар