Vuk Vrčević - Smrt Vladike Petra I. i povladičenje Petra II.

 

Smrt Vladike Petra I.*) i povladičenje Petra II.**)

 

Godine 1837, dok sam ja onda u Budvi živio, sigje Vladika crnogorski Petar II. u nekad bivši Manastir pod Majine (daleko od Budve jedan čerek sata); ču za mene, te posla svojega gjakona Iva Popova Zeca, Austrijskog podanika iz Pobora, da bih pošao k njemu u Manastir, i tako sjutri dan rano krenemo iz Budve pješe s neopisanom radosti da se uspoznam s mojim vrsnikom, oglašenim novim Vladikoin crnogorskim.

On me uprav na prijateljsku dočekao, ne kao oni kojega sva Evropa danas i mrtva počituje i uvažava, nego na onu našu bracku. Po ručku reče mi “Cuo sam g. Vrčeviću da vi imate krasan rukopis, pa sam vas potrudio da vas molim da mi ovu rukopisnu knjigu, što najljepše možete bez ikakve hitnje prepišete, i da mi stihove popunite pravopisnim znacima koja sam ja sva i svuda izostavio, bojeći se da ne bih gdje što pogriješio, jer pravo vi reći nijesam u znakove pravopisa toliko uspio kao u poeziju.“

Drage volje, Vaše Visokopreosveštenstvo, ja mu odgovorim i počnem pregledati knjigu i čitati na komade neke i neke stihove. Nadslov ove knjige bio je „Svobodijada“ u kojoj su bili, može se reći, opisati svi glavni bojevi izmegju Crnogoraca i Turaka od prvoga crnogorskoga vladaoca Vladike, poslije polaska Crnojevića u Mletke u tazbinu (gdje je i kosti ostavio), do posljednjega vladike Petra Petrovića, njegova počivšeg strica.***)

Ja sam dakle za 27. dana zasobice (osim nedjelja i praznika) u proljeće 1837 god. od jutra do večera besprestano prepišivao po želji Gospodara Vladike, onako kako sam najbolje umio i znao, a svaku večer vraćao se u Budvu, a u jutro iz Budve u Manastir. G. Vladika ponajviše bi se bavio gledajući jedne 200 ljudi, koji mu trapljahu zapuštane zemlje ispod Manastira, a kad bi bilo doba od ručka došao bi k meni i vazda pogledao kako radim, i rekao: hajde Vrčeviću ostavi sad pero, a prihvati veslo da ručamo, vrijeme je.

Više puta prekinuo bi mi radnju i vazda po nešto za mene važno a za njega smiješno pripovijedao, megju kojim najsmiješniji i najčudnovatiji način njegova rukopoleženja za Vladiku, poslije smrti Vladike Petra I.; i kako ga je striko Stanko (otac kneza Danila) udario šakom u bokove, da me - on veli – i danas boli.

Kad sam dakle u Crnu Goru došao, i pošto sam naumio da opisujem neke važnije dogagjaje, koje sam ja našao, ne samo da dokažem čudnovatost ovoga naroda, nego i za budućnu istoriju Crnegore, i želeći da opširno opišem postavljanje novog Vladike i proglas novoga Gospodara Crnegore i Brda, zamolih rijetkoga starca g. Stevana Perkova Vukotića, jednog od vazdažnijih prvih poglavara onoga naroda, i on mi se obeća, te jednu večer dogje k meni (uz časne poste), i poče mi pripovijedati sve od početka do svršetka, a ja iz njegovih usta riječ po riječ prepisao kako slijedi.

„Kad se prestavi Sveti Petar, da mu je za slavu i milost, „ja sam se – veli mi Stevan - na Cetinje desio su sva mu tri brata, Stijepom, Savom, i Tomom, i jošt su nekoliko biranih Crnogoraca; te mi razašlji na sve crnogorske i bracke nahije i plemena ljude da jave narodu da se Vladika prestavio, i da glavari dogju na Cetinje da našega oca i branitelja sahranimo, i da način iz brackoga dogovara učinimo za Crnugoru i Brda.

Kroz dva, tri dana navrvlješe crnogorski i brcki glavari, popovi i kalugjeri, kao da su krila imali, a ne da su došli pješe na opanke.

 „Onda su gospodine - Stevan veli — bila mučna i nesretnja vremena u Crnugoru! zakrvio se narod izmegju sebe. Nahija s nahijom, pleme s plemenom, brastvo s brastvom, a znaš ti našu staru i ćoravu rabotu, pa se mi glavari ubojasmo da megju krvavce ne pane krv na Cetinje, te izigje najstariji brat Svetoga Petra, Stijepo, i š njim mlagji brat Savo pred svijem narodom vičući da svak čuje: ,, О braćo Crnogorci i Brgjani! zaklinjemo vas Bogom i ovom Svetom Crkvom pred kojom smo, pa po tri puta u nakrst zemlje i svijeta! nemoj koji da danas zametne inada na Cetinje nego kao prava braća ,da složno ukopamo našega mitropolita Vladiku, i da iz dogovora vidimo način i potvrdimo onako kako najbolje vidimo za napredak, sreću, i slogu narodnju. Sad najprije pristupite vi  nahijâ i plemenâ glavari da ufatite vrh mrtvoga Vladike ruke, a na ruke tvrdu božju vjeru do Mitrovadne, i ko ne poslušao, da Bog da jaki i ova sveta Gospogja, da se njegov trag iskopa od muškije glava!“  Kad ovo izustiše dva brata Stijepo, i Savo, onda mi svi glavari i svi od kuće Petrovića zavikasmo jednogrlice: Amin! a za nama sav narod.

Iznijesmo Svet. Petra pred crkvom, okupiše se svi oni koji su od posla, te pro mrtva vladike rukovaše se i vjeru tvrdu ufatiše.

Pošto se vjera u narodu ufati izigjosmo svi glavari s kućom Petrovića pred Manastir, gdje bješe narod okupljen, donesoše kalugjeri Tastamenat počivšeg Vladike, i počesmo ga pred narodom učiti. Svi se začudismo kad čusmo da veli: „Ostavljam mjesto sebe, za nasljednika, mojega sinovca Rada, sina mojega brata Toma, pošto ne bi sugjeno Gjorgjiji Savovu sinu, jer se ne šće »vladičiti u Rusiju nego se primio vojene ruske službe. Preporučujem, prvo G. Bogu, pa svemu narodu, mojega sinovca Rada, na kojega ostavljam moj blagoslov i svemu mojemu narodu, da on narodu bude za sreću i napredak, a narod njemu. Koji bi se našao da se protivi ovoj mojoj naredbi ostavljam na njega proklestvo i odgovornost na strašnome božjemu sudu. Amin.“

Kad se prouči Tastamenat zavika Stanko Stijepov****) “Jeste li čuli o narode! i pristajete li vi na ovo što je ostavio na samrtni konac moj stric a vaš Vladika Petar? A narod svi jednoglasice: Pristajemo i sretno nam bilo ako Bog da!“

Narod ostade ispred Manastira - produžuje Stevan – a mi se vratismo u Manastir i saranismo Vladiku u Crkvu Manastirsku, a pošto ga saranismo, otidoše svi Petrovići u ćeliju Svetoga Petra, pa i ja š njima, drugo niko. Dok započe govoriti Savo, brat vladičin: „A da nu braćo da se mi izmegju , nas nešto na bracku razgovorimo i pošjetujemo: Vi svi znate i sva Crnagora da je počivši moj brat Vladika davno opremio  pred narodom, kojega ćeš sve u nakrst blagosivljati, a mi ćemo svi od naše kuće kraj tebe stajati, i ostali svi glavari od sviju plemena, no ajdemo u ime Boga!“ Pokojni Rade ,Vladika nikad da izagje iz crkve, a Stanko, kao Stanko, naljuti se pa ga udari jednom šakom u legja i istisnu ga iz Crkve, govoreći: što se rgjo prepadaš i od koga se bojiš ili stidiš.*****) „Evo već jedva izigje a mi za njim pred narodom, a Stanko: ,,O narode evo nam u dobri čas i po nas i po svu Crnu Goru novi Vladika i Gospodar, nego svaki pristupaj k njemu i svaki, ovako kao ja.“ Skide kapu, poljubi krst pa Vladiku u ruke, a kad odstupi stade mu uza legja te mu prišapta: Blagosivljaj svakoga krstom. Pošto vigješe svi Petrovići Stanka, i oni svi pristupiše redom, za njima svi narodnji glavari, pa cijeli narod; a kad se ovo ovako svrši zazvoniše zvona na crkvu, a zapucaše topovi, pa najpotle vas narod iz pušaka, da se nije moglo od miline slušati.

„Mi se glavari vratismo s vladikom u Manastir gje smo svi zajedno ručali, a narodu se iznese jelo i piće po livadama svakoj Nahiji po napose.

Poslije ručka izidosmo s Vladikom onako obučenijem kao da će služiti Leturgjiju, te po narodu šetamo. Svak živi skače ispred nas na nogama, i s kapicom u rukama doklen progjemo, a Vladika pokojni svakoj nahiji: pomozi vi Bog braćo Crnogorci! A narod: sretan i čestit nam bio, novi Gospodaru!

Bijaše divota pogledati onoliko sivih sokolova pod oružjem, umirenih, sitih i veselih, gje na hiljade hodaju po poljani kao paunovi, a pok. Vladika tek u svojoj 28 godini, zdrav momak, visok kao koplje, podičio nas glavare u one zlatotkane aljine kao mlada i lijepa gjevojka svatove, i opet se povratismo u Manastir, a narod na sve strane pofataše kola, te u pjevanje i u pucanje iz pušaka.

Šjutri dan rano otpustismo narod a ostade nas okolo 50 narodnih poglavara da iznagjemo način o upravi i vladanju narodnjem. Postavismo narodni sud i nazvasmo ga „Šenat“, a za sudnike izabrasmo 12 ljudi, t. j. jednoga vice presidenta g. Pera Tomova, brata vladičina, i jedanaest Šenatura od najjačih plemena, i postavismo 40 perjanika, sve birane momke i junake a od jaka brastva; a vrh svijeh nas kao Presidenta pok. Vladiku.

Platu godišnju ošjekosmo vice presidentu 600, Šenaturima po 100, a perjanicima po 40 cesarova talijera, a Vladici rekosmo da je sve za njega i za njegov trošak što se Manastirsko nazivlje, i što Manastiru prihoda rane.

     U svako selo namjestismo kapetane, a po nahijama Vojvode i Serdare, i svakome naredismo da naimenuje nekoliko duševnih i poštenih ljudi uza se, i po mjeri duša onoga mjesta, načine stražu (kao u Austriju rondare) pa da sve pomanje stvari izmegju sebe sude, a za više da šilju sudu na Cetinje. Niko od ovih narodnih kapetana, serdara, i straže, nije imao ni jedne pare plaće na godinu, osim samo što su dijelili globe koje je narod plaćao za neka i neka pobilježena prestupljenja.

No da ne zaboravim kazati - nastavi Stevan — za novoga Vladiku; oćasmo da ga odma šiljemo u Rusiju da se vladiči, ali on kaono ti pametan mladić reče nam: kako ću ovako ne naučen ići u Rusiju da se vladičim ako Boga znate?! nijesam no dvije godine u Kotor učio, a dvije tri na Toplu u Kastelnovi kod Igumna Josifa Tropovića, pa mi treba jošt, i koliko da znate! priučiti, pa onda otiti u Rusiju. On se pokojnik predade nauci dan i noć, i poslije jedan mjesec dana opremismo ga k vladici Pećkome s pismom i Mohurom narodnim te ga zarhimandriti, į stajao je Arhimandritom sve do proljeća, a vazda učio, pa ga opremismo, i Rusija nam ga zavladiči, i darova mu svu novu okrutu vladičuju, jer mu ni jedna od onijeh što imamo na Cetinje nije valjala no sve kratke do koljena.******)

A da ti je bilo vigjeti, moj Vrčeviću, gje smo mi šenaturi u početku sigjeli i sudili prije nego pok. Vladika ogradi ovu ljepotu od kuće? Duše mi moje grešne, ljepša je danas Gospodara kneza konjuška, pa evo vidiš za slavu Boga a za zdravlje kuće Petrovića! je li ovo danas jedna mala carevina? A što Bog da i u naprijed.“

Vidjeh ja u ovoga čovjeka upravo neku osobitu pamet, znao sam da ću jošt štogogj od njega pametno i važno čuti; a srećom desila se noć jesena, zamolih ga da jošt malo posjedi da, bih što od njega a on od mene čuo, i tako mi dobri starac dobrovoljno ugodi. Popismo jošt po jednu kafu, i dalje.

Upitam ga: A da moj dobri starče i brate srbine, što se tebi čini, i što govore Crnogorci o ovoj novoj promjeni vlade crnogorske? Misli li narod da je bolje imati za gospodara kneza no vladiku, a i tebi kako se čini, pravo mi kaži? A on meni:

 „Ja mislim da gospodar knez zna što čini, i mislim da ne bi puštio bolje ime a uzeo manje na sebe, kad mu je moglo biti da bira ovo hoću a ovo neću; a naš prosti siromašni narod ne zna ni kad je sitan; a ma opet neko prtlja tako a neko ovako, kao kad čovjek kroz oganj bunca. Čuo sam od pametnih ljudi da je ime kneza veliko ime i najveće poslije cara i kralja, pa ne znam kako će se naš knez moći usporediti uz druge kneževe, koji od velika bogastva ni sami ne znadu šta će s parom raditi, a Bog im je dao od davna gospostvo, prije i poslije Kosova, a desili se u sretnje i bogate zemlje; a mi? Desili se u ovoj jadnoj spućenoj gori, niti je kader knez nas pomoći, ni mi kneza — prazna ruka mrtvoj druga — govori se. Ovo je nešto mnogo na visoko popeto za nas i njega, ama daj Bože sprama dobru. Pravi knez srpski propade na Kosovu, pa i pravi serdari i vojvode, a toga danas više nema. Eto bajagi nazivlje se da Serbija ima kneza i Bože im ga podrži! Ali kakva je to kneževina kad i dan današnji turčinu plaća svake godine danak? to se kod mene zove „na glasu ružica a na domu tužica;“ no opet bolje onako no kao što je do Karagjorgja bilo te se danas pred svijetom diče i ponose. A ovi naš mladi knez Danilo nema se čim drugo ponositi osim ovom šakom gorskih hajduka, kojima je otac i majka nož i puška, a kuća i baština svojih deset nokata, da se muči da mu oči prsnu, a sva sreća i uživanje, ova sloboda o kojoj se borimo s turcima i latinima jošt od Kosova, i nema, ja mislim, nigdje po granicama jedan kamen, koji nije s ljuckom krvlju poštrapan. Eto kakvo je naše kameno življenjel Duše mi moje, meni se čini da ovgje ne bi niko do gjavola (nalet ga bilo) i nas živjeli, ni ove jade i muku od povoja do pokrova podnosili.“

Ja mu odgovorim: „A zar ti se malo čini Stevane to što si mi sad kazao ? Sve narod narodu, a čovjek čovjeku zavidi, jer svaki svoje muke podnosi a za tugje niti čuje niti zna, i dobro je rekao pok. Vladika u Gorskom Vijencu:

- Ni ko sretan, ni ko zadovoljan,

Sve se čovjek bruka sa čovjekom,

 Gleda majmun sebe u zrcalo;

A ko oće vječno da živuje,

Mučenik je ovoga svijeta.” -

 

 

*) Za Rusima i Crnogorcima, koji su doletjeli bili god. 1806 da oslobode Dubrovnik od ruka franceskijeh, od krvnika naše nezavisnosti i blagostanja, sleglo se bilo na jata iz susjedne Turske, iz Boka i iz samijeh Konavala svakojega naroda na plijen i paljenje. Petar I. nastojao bi sa svom svojom snagom i pameti da zapriječi ono nemilo postupanje. Pa kad bi mu uzalud bila prijetnja, molba i sve njegovo neumorno vojštenje, zaklonio bi se pod svoj šator, ter tu plači i jadikuj. Pokojni Stjepan Devo, pridjevkom Šalac, iz Šumeta, pripovijedao je češće puta svomu župniku Stojanoviću, a ovaj meni, što je za onoga vremena slušao i vidio. Onda on bio djetičak, pa ga Crnogorci uzeli za potrkača sobom na Bosanku, gdje je vladika bio razapeo svoj šator. Pošlju ga jednom s čmulom na Glavicu da donese Gospodaru vode. A on ti u povratku smiono pod sami šator vladičin. Okamenih se na ulasku, pripovijedaše pokojni Devo, pri ovako čudnu prizoru. Sveti Petar sjedi; s laktom o koljenu a čelom u ruci; grozne mu suze niz obraze; nemilice se lupa drugom šakom, te sve plače i leleče: Rajo, rajo, ah! što to uradi, da od Boga ne nagješ! Ko te na to naćera; 0vaki rasap da učiniš na žalost Dubrovniku, našoj dici, našemu alem-kamenu! - Biografu sv. Petra mi preporučujemo ovaj dogagjaj, koji stavlja pod novu svjetlost njegov plemeniti karakter i njegovo uzvišeno mišljenje političko. Objelodanivši ovo, naša je namjera bila samo da ispunimo žarkoj želji svoje duše i svetoj dužnosti istorika. 

Urednik

 

**) Ovo mi je sve po redu kazivao češće puta napomenuti vrgni starac Senatur Stevan Perkov Vukotić jednu večer uz mesojegje 1853 god. po mojoj molbi, jer sam bio čuo i prije, ali ovako sve potanko nijesam prije znao.

 

 ***) Ovu je knjigi dosta poveliku poslje posvetio nadsljedniku Ruskog Prijestolja Aleksandru Nikolajeviću kao što se to vidjelo u predgovoru iste knjige

 

****) Stanko Stijepov bio je odvojio pameću od drugih Petrovića, tako da ga je vazda S. Petar za važne narodne poslove šiljao u Rusiju, u Beč, i u Srbiju. Kad je već ostario češće bi ga Vladika Petar II. pozvao na Cetinje, i više dana držao radi društva, jer uprav bješe originalni čovjek. Ja sam ga i ljubio i počitovao a i on mene.

 

*****) Napomenuh ja Stevanu smijući se kako mi pok. Vladika jošt u Manastiru pod Megućama pripovijedao za Stankovu šaku, i kako mi reče: Vjeruj mi Vrčeviću da je sva crkva odjeknula kako me jako zvešti, i da ne bjeh ručao zlo po mene.

******) Uvjeravali su me mnogi stari crnogorci, pa i isti g. Stevan Perkov da se u Crnu Goru jošt nije ragjalo visočijega i u svemu sarazmjerna (krupna i………………………………………… (tekst oštećen op. pobori.com)