Vuk Vrčević - Životopis Vladike Crnogorskoga Petra II

Životopis

Vladike Crnogorskoga Petra II.

 

napisao

 

Vuk Vrčević.

 

 

 

                            ... divotnike i plemiće,

                           Gle! Srpkinje sada ragju;

blagorodstvom srbstvo diše;  

Bježi grdna kletvo s roda!

 zavjet Srbi ispuniše.

 

Gorski vijenac.

 

 

Za opisati život, vladanje, a osobito rijetke darove duše Vladike Crnogorskoga Petra II. šćelo bi se pero daleko bolje od mojega, pa i najboljemu opet bi nešto nedopunjeno, zaostalo.

 

Moja namjera nije, a i ista mi sposobnost granicu polaže, da u ovoj knjizi kitim slavu njegovu, koja je davno alegoričnom trubom ne samo u srbinstvu nego i kroz sve učene narode odlećela, i svuda se danas blista kao sunce na vedru nebu, bez ikakva o njemu dokaza; nego samo da dokažem u kratko ono što sam o Vladici u narodu pa i od njega istoga slušao, dok sam se u Crnoj Gori bavio kao sekretar kneza Danila, a to onima, kojima može biti nije sve, kao meni, poznato.

 

Iz deset njegovih već naštampanih knjiga, koje ću ja na svoje mjesto označiti, (osim drugih u rukopisu zaostavših) dosta bi bila sama “Gorski Vijenac“, koja će dok srbstva teče, kao ogledalo u narodu zaostati. I zaista može se reći, ko nije Gorski Vijenac čitao i o njemu sudio, on ne zna ni što je naš pravi narodni jezik, ni pjesnička filosofija zavijena u najprostijem narodnjem duhu i govoru. Iz nje se može cijeniti rijedki gjenij, kojemu se svaki učenjak upravdiviti mora, promišljajući da se bez ikakve pravilne nauke, i usprkos mnogostručnih i teških poslova, prvim klasičnim pjesnicima usporediti znao. A može biti da šćaše mnoge u poletu duha i nadmašiti, da ga, na žalost naše književnosti, prerana smrt ne pokosi u 39. godini njegova života, a sretan će onaj vijek biti u kojemu će se, njemu ravan, u našoj kolijevci iznjibati, što se pjesničkog gjenija tiče.

 

Kad bi čovjek htio da u kratko a sve da dokaže šta je bio Vladika Petar II, ovo šta bi o njemu kazao: On je bio Mitropolit i zemaljski gospodar; pjesnik i filosof; mučenik i siromašan; rodoljub i tiran tiraninu. A ja bih nastavio da je pri svim ovim odličijama, najmučniji život sproveo, upravljajući s onim - jošt onda - neobuzdanim narodom, a neprestano boreći se sa dva oglašena lava, s Alipašom Rizvanbegovićem Vizirom Hercegovačkim is Osmanpašom Skadarskim; no kao što je on kazao u Gorskome Vijencu:

 

- Ko vječito oće da živuje,

Mučenik je ovoga svijeta –

 

Rade, pozvan pri rukopoloženju Petar Petrović Njeguš, rodio se u proljeću godine 1813. od prostih ali oglašenih roditelja, Toma Markova i Ivane rogjene Prorokovića na Njegušima.

Do dvanaeste godine svoga uzrasta, on se nije ničim drugo, u domaćoj radnji i zabavi, od ostale njeguške djece odlikovao, osim rijetkim darom vatrene duše, a osobito preranim uzrastom, divotom oka i lica, a dosljedno duševnog razvitka tako, da je njegov stric, Vladika Petar I. u njemu predvidio nešto o čemu se nije prevario, i 1825. godine prifati ga k sebi u Manastir na Cetinje kao djaka i sobstvenog poslužitelja.

 

Rade je uz prirodno djetinsko igranje i skakanje s drugim manastirskim djacima, bez ikakva Vladičina ponukovanja kroz pet šest mjeseca naučio, iz ondašnjih mučnih bukvara, ne samo sricati, nego i bez ikakvog zatezanja čitati; a da je megju tim znao odgovarati kao i drugi djaci leturgiju, to se samo po sebi razumije.

 

Vladika, prem da je Rada puštavao, vidom i nevidom, da igra i da skače u društvu drugih djaka, opet ga je tajnom ljubavi nadgledao i očinskim okom pratio, i kao da je očima gledao u njemu sakriveni božji dar, češće bi puta svojoj braći rekao: „ovo dijete, ako ne umre, mora biti odličan junak i pametan čovjek, i kamo sreća da sam njega mjesto Gjorgjije*) u Rusiju na nauke poslao.

 

Pošto je izučio bukvar, nagna ga želja da nauči štogod i pisati, ali u ono vrijeme nije bilo na Cetinje nikakva učitelja, osim samo nekoga Jakova Ceka, koji je od krvi dobježao iz Podgorice, i Vladici, kao prosti pisar, šta šta pisao i prepisivao; gdje je u sredovječno doba i umro.

 

Kroz godinu dana Rade je naučio savršeno, u sve crkvene knjige, bez pogreške čitati, pa i dosta prilično pisati, koliko se može kroz jednu godinu dana od nenaučena naučiti.

 

Kad se naš Rade dobavi pera, njegovo nestašno srce ne moga da miruje, koliko ni soko kad se dobavi krilâ, nego odmah započe neke glavne junačke Crnogorske pjesne prepisivati i mnoge na izust, kao očenaš naučivši, uz gusle pjevati; premda po kazivanju nije bio nikad savršeni guslar, no tek kao početnik, jer ga nije narav stvorila da bude guslar, no pjesnik.

 

Najprvo njegovo origjinalno sačinjenje bila je jedna presmiješna, i više satirična no istorična pjesna o nekakvim Ćekličkim svatovima, koju je on više puta, kridimice od Vladike, djacima uz gusle pjevao, tako vješto, da se i sami Vladika, slušajući ga iz ćelije, u sav grohot smijao. U vrijeme moga živovanja na Cetinju, mnoge sam za ovu šaljivu pjesnu propitivao, no u toliko dugo vrijeme već se bila pozaboravila, a samo po gdje gdje koja riječ u čitavom stihu pomicala.

 

Godine 1827. u četrnaestoj godini njegova uzrasta, pošlje ga stric Vladika k kalugjeru manastira Savine, a parohu Topalskome (u Boki), ocu Josifu Tropoviću; čovjek onog doba oglašeni, pravi kalugjer i primjerni nastavnik mladeži, koji su morali primiti monašeski čin, ali bez ikakve pravilne nauke, nego što mu je dala narav, i Savinskih kalugjera Časoslovac i Psaltir. Kod Josifa prebude Rade malo više no dvije godine, gdje se malo u nauci koristuje, zato što nije drugo imao što učiti, osim crkvene knjige, i kako treba pustinjski kalugjerski život sprovoditi. Da nije ni pravilno pjevanje crkovno naučio, to se zna, jer onda su i kalugjeri i popovi u crkvi pojali kako je koji mislio da je ljepše, a ne po glasovima kako se danas pjeva; dakle zaostao je i do njegove smrti sakat u crkovnom pojanju, kao i u bogoslovskoj nauci, jer ga ni za jedno ni drugo nije narav obdarila, no za ono što je on poslje djelom osvjedočio. Ovo je on sam dokazao kroz usta Popa Mića u svom Gorskom Vijencu.

 

- Kakav nauk tako i čitanje

Kâ je da je, o njemu se bavim;

Ko će bolje široko mu polje –

 

Prerani razvitak njegova uma, a osobito uzrasta, u 16. njegovoj godini, izgledao je gojan, visok i ugledan kao drugi od 25. godine. Svak ga je bez razlike spola ljubio i milovao jer je vrlo vesele naravi bio, i nije bilo vesela sastanka, gdje on nije prisustvovao znanjem i neznanjem oca Josifa.

 

Nastavnik mu Josif, videći da kod njega na Toplu živeći nije mogao više išta naučiti nego što je naučio, a pri tom uboja se da se Rade ne bi kao mladić u čemu pokvario, piše Vladici da je njegov sinovac naučio onoliko koliko je dosta za jednog popa ili kalugjera crnogorskog, i zato da bi ga opet k sebi na Cetinje primio, kao što je tako i sljedovalo odmah poslje primljenja ovog Josifovog pisma.

 

Evo dakle Rada opet na Cetinju bez ikakva zanimanja u nauci, no provodeći život u društvu crnogorskih momaka u skakanju, igranju i pjevanju narodnjem, gdje umnoži tjelesne snage i zdravlje, od kuda se ragjaju i duševne sile, koje su mu poslje rodom urodile. Hajdemo dalje.

 

Ove iste godine (1829.) naigje na jednu knjižicu, istoricno ali u ruskom jeziku naštampanu, o bivšem posljednjem ratu izmegj Ruske Carice Katerine II. i turskim Carom Sulejmanom u Aziji, i znajući Rade dosta dobro slavenski jezik, lasno mu je bilo razumjeti ruski, i tako ga pobudi ruska pobjeda nad turcima da je sastavio o ovome boju jednu pjesnu u narodnom duhu, i radnja mu ispane vješto, da se onda po svoj Crnoj Gori uz gusle pjevala, a može biti da se i danas u narodu pomiče. Ja sam ovu pjesnu više puta čuo na izust pjevati od krsta Mašanova Petrovića, od koje se danas spominjem da je početak kako je Moskovska kraljica, po imenu Katerina pisala Caru Sulejmanu ako se već turci neokane činiti zulume raji, da će mu na Stambol udariti, staviti zvona na Jasofiju, a njega pri konopu svezati i t. d. pa kad je poslala knjigu spominjem se:

 

- Brzo sleće knjiga do Stambola;

Da je nosi soko pod krilima,

Jošt bi čudo pobratime bilo,

A kamo li tatar pod oklopje. –

 

Pa dalje kako se Sultan na Katarino pismo naljutio i od

pisao:

 

- Ne budali Vlaška udovice!

Gje će ovca s vukom ratovati

I grmuša orlu nauditi?

No ti evo misirsko povjesmo,

Uz povjesmo šimširli presljicu,

Te mi predi gaće i košulju

I navezi tursku avdesnicu.

E tako me ne zaklali vuci

U Džamiju gje klanjaju turci!

Ako dignuh moje janjičare,

Svu ću tvoju zemlju posobiti,

Porobiti, vatrom popržiti,

A tebe ću živa ufatiti

Da me dvoriš kao robinjica –

 

 a Katarina se naljuti, pa kaže Rade u pjesni:

 

Po jednom se knjigam premetnuše

A po drugoj boja započeše i t. d.

 

Evo dakle, iz prvih njegovih pokušaja, vidi se da ga je Bog uprav za pjesništvo stvorio kao i stasom i ljuckom divotom nad milijunima ljudi odlikovao evo kako:

 

On je bio visočiji čitavu mušku ped od najvisočijeg Crnogorca, i ja nijesam nigdje u svijetu visočijega gledao, osim jednoga Irlandeza 1836. godine u Trijestu, koji je po svijetu na izgled i za plaću hodao; on je bio srazmjerno popunjen u životu mesom; crna i neobične veličine oka, punana prirodne vatre, ili da bolje rečem manjetizma; dugačkih gojnih obraza sa ružičnim jagodicama; crna dugačka ali ne toliko gusta brka spram njegovom životu,**) tako isto i brade crne umjerene veličine i duljine, da mu je samo grlo pokrivala, no ne znam da li je podstrizao ali ne; u jednoj riječi sve mu je ponosito i ugledno bilo da ga se nijesu mogla dva oka od miline nagledati, a onome, te ga je prvi put vidio, a činilo mu se da ga kroz uveličateljno staklo gleda. Boljega gagjača iz puške ni konjanika nije moglo u Crnoj Gori od njega biti. On je s prijateljima i ljubimcima iskren i veseo bio, a i spram svakojega inostranca pokazivao je vazda više veselo no gordo ili namrgogjeno lice. Njega je svak živ ljubio osim turaka, nešto po njegovoj veseloj i živoj naravi, a nešto po odličiju stasa i ljepote pod onim visokim imenom, a sinovac Vladičin.

 

On i pošto se zavladičio, nije se znao u naravi veseloj niti u ljubavi sa svakim promijeniti, nego bi češće puta nagonio svoje perjanike i druge birane momke da se svakojake narodnje igre nadmeću, u čemu bi najveće zadovoljstvo nalazio; znao je poštovati junačka starinska plemena, a ljubiti odlične junake darivajući ih zlatnim i srebrnim medaljama Miloša Obilića, koje je on ustanovio; sakupljao je mnoštvo narodnih izrekâ i šta su radili stari junaci vazda kad bi od svojih šenatura i starih ljudi čuo, i u zapisniku bilježio; pa poslje, kako je on znao, upotrebljavao u različitim njegovim knjigama, a glavne stvari u Gorskome Vijencu. On je rado družio i k sebi dobavljao učene ljudi kao što je odmah u početku bio dobavio pok. Dimitriju Milakovića, pa poslje Sima Milutinovića, pa najposlje i jednog pametnog francuza, kojega nijesu drugo zvali no mosiè Džan; s prvima se okoristovao u načinu pjesništva, a s poslednim u francuskom jeziku.

 

Kazivali su mi množina, kad bi se što pro mjere naljutio, da bi mu se pokazale na slijepom oku (krajem očiju do kose) dvije modre žile, i trajale bi mu po više urâ. Kad goć su mu ove dvije žile vidjeli svak ga se bojao i uklanjao, a on bi onda najvoli sam šetati u sobi ili po polju nešto krupno u pameti učeći, ali kad bi došao k sebi naredio bi da u veče k njemu dogju oni ljudi s kojim bi se on rado razgovarao i šalio.

 

U njegovu mladost, pa, može se reći, sve dok se je zaarhimandritio, rijedak je bio oni dan, u komu je imao gotova novca čitavu cvanciku, ako mu ne bi ko drugi poklonio; jer stricu Vladici nije nikad smio tražiti, a otac mu Tomo živio je kao i svi ostali oglašeni i pošteni Crnogorci, koji nijesu nikad za novcem kao za obrazom težili, dakle štono naši vele “s trpežom i krpežom držeći se prve božje zapovijedi prvom čovjeku Adamu  sa znojem lica dobivaćeš svagdašnji kruh.“

 

Na jedno po godine pred smrt Vladike Petra I dosadi se Radu ovako bezposlen život provoditi, te potaknut svojeljubjem ne znade kakvoga bi se boljega rada primio kao trgovine po primjeru drugih njeguških trgovčića, koji su po položaju mjesta sa vrlo malim kapitalima s nategom trgovali. No prazna ruka mrtvoj druga; usudi se zapitati kod strica Vladike da bi mu uzajmio desetak talijera, kako bi s ovim novcima u trgovini sreću pokušao; a kad mu Vladika odgovori: „Da ja sinko imam para, kao što ti misliš voliji bih bio otkupiti crkvene zaklade, koji mi u Dobroti kod trgovca leže, nego tebi zajmiti da trguješ.“ ***)

 

Kad Rade ču, stište glavu u ramenima, pa jednu večer 0mrknu na Cetinje a sjutradan osvanu u Njeguše k ocu Tomu, i kaže mu da više živ na Cetinje neće nikad, nego hoće da traži kod kojega bokelja malo novaca u zajam, pa da š njima po gdješto trguje, jer se, veli mu, stidim ovoliki i ovaki momak u zaludu dane provoditi.

 

Otac mu Tomo odgovori: Ja od davna s tobom ne zapovijedam, no Vladika, pa kad se š njime vidim progovoriću, i kako on šćene onako valja i da bude, a ne kako ti hočeš, e znaš da ga se i mi braća bojimo da ne bi što na nas zažalio, a kamo li nećeš ti. Za tebe nije, moj sinko, trgovina no da poslužuješ strica; vidiš da je bliži grobu nego doma; on o tebi misli, davno je obolio, pa ako ti ništa i ne ostavi, ostavit će ti božji blagoslov, koje će ti više vrijediti no dati sve Njeguše ostavi.

 

Je li što Tomo onda s Vladikom o Radu progovorio i na koji način, to se nije znalo, ali se znalo poslje smrti strica mu Vladike da je bio kazao svojoj braći Stijepu, Savu i Tomu da je u svojoj bolesti priugotovio svoj testamenat i da ga je spremio pod ključ u jednome svome sanduku, koji mu je vazda u

ćeliju, gdje je spavao, stojao, i kaže im da je u njemu zapisao kako se najbolje može, kao za kuću Petrovića, tako i za cijelu Crnu Goru.

 

Govorilo se da je samome bratu Tomu na tajno rekao: „neka Rade ostane kod mene i neka se on i Ivančik****) po svaki način nagju kod mene kad izdahnem, da oni dvojica prečuvaju mi ćeliju dok vi braća mi dodjete. Kad čujete da sam preminuo pohitajte vi braća su nekoliko biranih Njeguša, a po svaki način poručite da s vama dogje Stevan Perkov Vukotić, ali ne javljajte kući Guvernadurovića prije nego proučite moj testamenat.“

 

Tomo pri polasku s Cetinja odma opremi Rada i naredi da se iskraj Vladike nikad ne miče, i na dva dana pred Lučin dan (1830) vidje Vladika da se konac njegove smrti primakao, opre mi Ivančika na Njeguše da braći mu javi da hitaju na Cetinje, a Radu reče da se iskraj njega ne miče.

 

Okolo ponoći, na osvjet Lučinadne, sa svim, se Vladika prenemože, i budući je u našemu narodu da najmilijemu naslonjen na prsima izdahne; Rade skoči na postelju i posjede strica pridržavši ga doklen je izdahnuo. No kad ga je Rade na prsi naslonio, Vladika se malo osvijesti, blagoslovi Rada i iz njedara dade mu ključ bez da je mogao ni cigle jedne riječi prosloviti, i u zoru ode, gdje ga kao pravog mučenika pustinjaka i narodnjeg branitelja vječno blaženstvo očekivaše.*****)

 

Kako je sljedovalo proglašenje novoga Vladike Rada to sam obširno kazao u lanjskoj mojoj knjizi „Ogranci za istoriju Crne Gore“ nego ću dokazati šta je bilo ugovoreno izmegj braće Vladike Petra I. po njegovoj smrti.

 

Onda kad su po Crnogorske glavare i sveštenstvo poručili da hitaju na Cetinje zatvore se u Vladičinu Ćeliju. Rade im otvori sanduk u kojemu nagju spremljeni testamenat, i u dno sanduka jednu ćesicu od kože zavezanu i pri njoj jedan listić karte na komu je pokojnik bio zapisao “Ovo sam uštedio i doradio za ukop.“

 

Kazivali su mi da u ovoj ćesici bilo je svakojakih novaca srebrnih i bakrenih, no nijesam mogao doznati koliko, a da se našlo u drugom sanduku u riznici nešto više novaca za koje ni ista mu braća nijesu znali nego sami Ivančik rus; pa poslje kazao Radu, pošto se zaarhimandritio. Koliko je ovih posljednih bilo to se nikad nije moglo znati, ali po svoj prilici sličilo je onome izreku u Gorskom Vijencu, kroz usta kneza Janka kad je u pleće pogadjao:

 

Ima ovaj dvadeset govedi,

Guvno mu je kod kuće lijepo,

Na kuću mu šljeme dosta jako;

Jaki su mu i debeli konji;

Krije negje zamotuljak para

Ma bih rekâ da ih mnogo nije.

 

Kad prouče testamenat, i kad čuje Savo, brat Vladičin (Petra I), gdje u njemu piše: „Pošto ne bi sugjeno da moj sinovac Gjorgje bude moj nasljednik, nego se primi ruske vojničke

službe, ostavljam na svoje mjesto mojega sinovca Rada Tomova sina, i proklet oni koji bi se ovoj mojoj naredbi i volji “suprotivio" - nagje se Savo uvrijegjen, i reče im: Ja ne velim „da ne pristajem, ali braćo kud će moj sin Gjorgje kad sva Crna Gora zna da je on poslan u Rusiju na nauke i da po smrti našega brata Vladike bude nasljednik?” Na ove će mu riječi odgovoriti Stanko (Stiepov Sin a rogjak Vladike Rada): „Ja ne znam striko ko će što zboriti, niti nain jutros treba pitati kome je krivo, kome li pravo, a jedno je i drugo sviju nas, nego da činimo ono što je Vladika na čas od smrti naredio, pak će sve i za našu kuću i za svu Crnu Goru dobro i mirno, ispasti. Ko bi se protivio njegovoj naredbi? ko bi njegovu kletvu na svoj dom ponio?, a gdje ti je jutros Gjorgje? Ne moj striko za čašni krst da danas narod čuje da je s glave počela riba smrdjeti! Ja ga evo prvi ljubim (poljubi testamenat), a ko mu se protivi neku sad kaže da ga znamo dok smo na vrijeme.“

 

Savo na ove Stankove riječi, kao pametan čojek, skloni glavu i pristane s ostalom braćom, puštivši Stanka******) i Stevana Perkova Vukotića da rade ono što treba kao što su i uradili dogovorno u najboljem redu.

 

Kad se Rade zaarhimandritio u ne punoj 18. godini svojega doba, Stanko Stijepov (otac pok. kneza Danila) znao je, kao rijetke pameti čovjek, da novi gospodar Crne Gore nije bio u stanju upravljati s onim svojevoljnim gorštacima, a najviše se bojao kuće Guvernadurovića, koja je i pri životu Vladike Petra I. javno i tajno prokopavala da sebi prisvoji mirsko gospostvo i vladanje nad Crnom Gorom, pa zazove Rada na tajno u Ćeliju i reče mu: „Ti si sinko jošt piple za vladati ovim gorskim orlovima; ti znaš da će sad al ikad Joko Guvernadurović na sve strane baciti mrežu da u mutnoj vodi, ribu ulovi, za kojom, davno čezne; znaš sinko da se je kuća Guvernadurova usprijateljila s prvim plemenima u našoj gladnoj i praznoj zemlji, koja će mu sva poigrati kako on zasviri ako prospe jednu torbicu cvancika; nego daj, da mi sastavimo jedan narodni sud i da zazovemo od prvih jakih plemena ljude ako želiš da učuvamo našu kuću i svu Crnu Goru od svake propasti koju ja predvigjam.”

 

Arhimandrit Petar II., premda je maloljetan bio, znao je ove Stankove riječi uvažiti, i na ove riječi odgovori mu: „Eto tebe moj striko i drugih mojih stričeva, pa činite kako vas Bog uči, jer se mene treba za sad baviti jedino da se štogod u

nauci okoristujem, da ne pogjem ovako sakat u Rusiju da se zavladičim; ja sam vaš a vi ste moji, svako nam dobro i zlo zajedno.“

 

Stanko u dogovoru svojih stričeva Sava i Toma i oca mu Stijepa dogovore se i odaberu za zemaljske sudnike, koji će vazda uz Vladiku sidjeti ove slijedeće ljude od 11 najjačih Crnogorskih i Brdckih plemena:

 

1 Stevan Perkov Vukotić iz Kčeva.

2 Protopop Nikola Kalugjerović iz Ćeklića.

3 Serdar Milo Martinović iz Bajica.

4 Serdar Andrija Perović iz Cuca.

5 Protopop Andrija Pejović iz Ceklina.

6 Serdar Marko Plamenac iz Boljevića.

7 Sedar Filip Gjurašković iz Riječke Nahije.

8 Pop Risto Bošković iz Bjelopavlića.

9 Jednoga iz Pipera, ne spominjem se imena.

10 Vojvoda Ivan Milić iz Bjelica.

11 Vojvoda Ivan Čoketin iz Lješanske Nahije.

12 Vojvoda Grahovski Jakov Perov Doković.

 

Kad su svi ovi ljudi došli na Cetinje i zauzeli se svoje zadaće, Arhimandrit vidje da mu ni jedan od ove dvanaestinje nije po krvi svoj, pa se uboja da neće biti ni po srcu ako od muke - stani pani - bude; reći će Stanku jedan dan da bi on uz ove ljude pristanuo i da bi mjesto njega upravljao doklen se iz Rusije zavladičen vratio, ali se Stanko ne šće nikako primiti, govoreći mu: „Priličnije je sinko i bolje da dobaviš svoga starijega brata Pera Tomova, kao razabrana čovjeka i vješta trgovca, da ne promisle moji stričevi da ja navrćem vodu na svoj mlin, a ja sam vazda tvoj a ti moj, pa kad god bih ti zapotrebovao nijesu ti Njeguši daleko.“

 

Arhimandrit je poslušao Stanka i naimenuje svog brata Pera za presjednika novopostavljenog suda, a odma za tim dogje iz Rusije i Gjorgje Savov Petrović, kojega naimenuje podpresjednikom ili kako onamo i danas vele “Vicepresidentom Senata.“ O kući Guvernadorovića u naprijed na svoje mjesto obširno ću dokazati, kao i o privremenom gospodarstvu Ivanovića nad Crnom Gorom. Arhimandrit sad otide u Petrovgrad da se zavladiči.

 

 

*) Gjorgjiju, sina Savova, brata Vladičina, bio je već poslao u Rusiju na nauke da ga s vremenom nakon sebe ostavi. О Gjorgjiju ću naprijed kazati kako se u Petrogradu odrekao monašeskog čina, a primio se konjaničkog oficirstva u Ruskoj službi.

 

**) Slušao sam ga 1836. godine, kad je dolazio u Manastir pod Majine, čerek sata daleko od Budve, kad stade jednom zasukivati brk spram ogledala, pa sam sebi govoraše:

 

Crni brče gje ćeš okapati!

Al u Mostar, ali u Travniku?

 

***) Gladne i za Crnu Goru užasne godine 1817-18 Vladika je Petar I. prinugjen bio u veresiju uzeti 2000 stara kukuruza kod Dobrotskog trgovca konta Joza Perinovića, čim je uzdržao Crnogorski narod poslavši mu sve što je zlatnog i srebrnog u Crkvi i u manastiru bilo, i ove je zaklade Vladika Petar II čak po smrti strica mu otkupio.

 

****) Ivančik Popovijev (poslje na Cetinju prozvan Popović) rogjen je u Rusiji, i godine 1811 kao ruski soldat pobjegao iz Kotora u Crnugoru, gdje je kao najvjerni poslužitelj Vladike Petra I. i umro. Njemu je Vladika I. za ukazanu mu službu i vjernost poklonio bio jednu veliku kuću su dva dućana u Budvi.

 

*****) Mislim da nije izlišno da ovdje uz mimogred navedem nešto i o Vladici Petru I. što sam na Cetinje pa i od istoga pak Vladike Petra II. slušao govoriti. On je bio takogje prilično visok, obdaren prirodnom pameti, i do danas prvi u Crnoj Gori diplomat, jer se znao vladati po zgodi vremena i s turcima i s latinima. On od 1808 pridiužio brgjane k Crnoj Gori i onda toprva postala „Crnagora i sve sedam brda“ jedna duša i tijelo; on je ustanovio mali zakonik od 30 do 40. članaka, koji je po duhu onog doba i naroda može se reći sve glavne prestupke a u isto vrijeme slogu i jedinstvo, mir i posluh sadržavao. On je pravi život pustinjaka mučenika sproveo; sve mu je spoljašnje neko veličanstvo duše i strahopočitanja pokazivalo, tako, da ga je malo ko ili niko nije smio u oči pogledati; sijeda brada i blegjašno lice svjedočili su da je pravi „puštinji žitelj,“ a k tome „pravilo vjeri i obraz krotosti.“ Svak se njegove kletve kao od groma bojao; bolesnici su mu kape s glave šiljali kad nijesu mogli k njemu na Cetinje doći, te im je nad kapama molitve čatio bez ikakve plate, i narod ga nije drukčije zvao nego: Vladiko “Sveti”!

 

 

******) Pokojni Vladika Petar vazda je i na sve strane van Crne Gore šilja svog sinovca Stanka za važne narodne poslove, bilo u Kotor ili u Rusiju pa i Srbiju. Da je u Srbiju šiljao Stanka pri ustanku Karagjorgja protiva turaka to nam svjedoči naštampana knjiga u Biogradu 1848. godine od srpskog učenog društva „Djelovodni Protokol Karagjorgja" pod brojem 1000. i 1106 godine. 1812.