Vuk Vrčević - Kratko pregledanje Omer Pašine vojne na Crnu Goru god. 1853.

 

Kratko pregledanje Omer Pašine vojne na Crnu

Goru god. 1853.

 

Poslje žabljačkog vojevanja htio je svijetli knez Danilo, kao novi gospodar Crne Gore, svečano Božić da proslavi, i sazove nekoliko prvijenaca Crnogorskih i Brdskih, megju kojim je bio i rijetki starac Stevan Perković Vukotić šenatur; i tako smo po starinskom običaju onoga naroda, badnjacima, pucanjem iz pušaka i topova, i svakojakijem pjevanjem veselo Božić proveli u najboljem društvu. No turci ne dadoše se do maloga Božića (nove godine) ovako veseliti.

 

Na Božji dan, ispred noći, dogje knezu nepovoljni glas, da se na sve strane okuplja silna turska vojska, i da misli udariti na Crnu Goru, pod upravom Seraščera Omer Paše; koje se treći dan obistini, jer prva udari na selo Martiniće u Pipere pred kojom je bio Osman Paša Skadarski.

 

Odmah kad ovi nemili glas za kneza i sve Cernogorce prispije, učini knez jedan dogovor sa svoja dva strica, Perom i Gjorgjiom, i s onim starješinama te su na Cetinju božićevali, kako će vojsku tursku dočekati, i na koje strane, i koliko gdje koje vojske opremiti. Budući da ovo nije prvi put Turčin na Crnu Goru udarao, i sa sviju strana, tako se svi suglase, da će s četiri strane udariti (kao što se poslje i obistinilo), t. j. jedna vojska na Crmničku Nahiju, druga u Brda, poljem od Martinića, treća preko Ostroga, a četvrta od Grahova.

U Crnicu spremi dakle knez g. Gjorgjiju kao predvoditelja one Nahije; u Martiniće g. Pera i Serdara Mila Martinovića; u Ostrog svojega brata g. Mirka; a on s katunskom Nahijom ode u Kčevo, da ne bi Turci pro planinice prodrli od strane Nikšića, i da se nebi sjedinili s onom turskom vojskom i ufatila Crnu Goru u tor.

 

Glavni zapovjednik od sve četiri turske vojske Seraščer Omer Paša, učinio je svoj sredotočni logor u Spuško polje, otkuda je poslje, zbog velike zime, morao preći u Šeher Podgoricu, gdje se do malo dana vjenčao s trećom ženom, i odonud je svoje zapovijedi na sve strane opravljao, vojne izvještaje primao, i snužnim nabavljao one dvije vojske od istoka t. j. od Crmnice i Martinića.

 

Mnogi su pogranični Crnogorski serdari i vojvode sa zakletvom uvjeravali da je bilo turske vojske na četiri strane regulaša i narodnje, bosanske, hercegovačke i arnautluka od 60 do 70 hiljada.

 

Piperi, a osobito Martinići, u prvi boj junački su se podnijeli, ali kad su vidjeli da je nepregledna turska vojska, i da joj se ne mogu održati, povuku se u one kršovite planine, a sve starce, žene i djecu posakrivaju kroz one gorske pećine, a sve četveronožne opreme u unutrenost Crne Gore, put Morače i Drobnjaka.

 

Okolo dvije stotine porodica, posve siromašnih, doleće na Cetinje, gladnih, golih, bosih; i ko tu muku i ljutu nevolju nije vidio, ne zna cijeniti ljucke žalosti. Stotinu grbavih staraca i starica na štapu, u najveći jek od zime, gdje po snijegu bosonogi gaze; mnoge žene s kolijevkama uprćene, i u njima jadna luda djeca od sise, mnoge uprtile po jedno i po dvoje djece okolo vrata, ničim drugo pokrivene nego jednom prnjavom strukom ispod koje vire gole nožice bijedne djece.

 

Kad ih ugledasmo ja i ajutanat Bjeladinović, koji smo sami su dva poslužitelja bili na Cetinju ostanuli, svak može lako domisliti se, kako nam je na srcu i na duši bilo vidjeti ovoliko najnesretnjijeg roba i groba. – A sad ? upitasmo jedan drugoga. Lasno je bilo nasitit ih, no gdje su kuće za ovoliki narod ? Tu nije bilo vremena da se razgagje, no da se pogagje gdje ćemo š njima. Najprije popunimo sav manastir a ono što preteče, po nekim manastirskim pojatama i u dvije konjuške. Imali smo srećom dosta hljeba, beškota, oriza i rakije, koje nam je austrijska vlada odmah u početku poslala, i kneževih drva, te kroz dvije ure sve bi namješteno, hljebom nahranjeno i rakijom napojeno i vatrom ogrijano; i tako im se jedva duh povratio.

 

Osim ovih porodica mnoge su izostale na Crnojevića rijeci, jer je znao g. Knez da nema za više mjesta na Cetinju, kojima smo po zapovijedi Gospodarevoj onamo na svoje vrijeme šiljali po tri plete na svako čeljade, kako mogu sebi hljeba kupiti. — Dostojno je spomenuti veliko veledušje starog protopopa

Andrije Pejovića iz riječke Nahije, koji je prodavao iz svoje žitnice ovim siromašnim porodicama 4 bagaša, t. j. 120 mletačkih litara kukuruza za talijer, a stavi še, u svoja tri mlina bez ikakva ujma samlio.

 

No da se opet povratimo boju. G. Pero i Serdar Milo junački ali vrlo opasno po njih i po njihovu vojsku, da bi prije pritekli u pomoć Crnogrcima, koji su u manastir Ostrog bili opkoljeni, prevezu se u neka korita s onu stranu vode Morače, u kojima jedva se mogu prevesti četvorica, i kad dogju u selo Vražegrmce kažu im neki starci da je g. Mirko, brat knežev, i znameniti junak i Šenatur Novica Cerović su 29 Crnogoraca i s kalugjerima zatvoren u gornjem manastiru gdje je sveti Vasilije, i da su ih Turci opkolili, i da su prošli tri dana i tri noći da se junački brane gledajuć smrt pred očima.

 

Kad čuše g. Pero i Serdar Milo ovi nemili glas, polete kao toliko krilatih lavova put Ostroga, ali se iznenada stuče s jedne 200 turskog soldata, te jedni na druge krvnički juriše i pomiješaju kao vukovi u torini. – Neumrli junak Gjuro Prelov Martinović, ondašnji kapetan perjanički, oni je dan tri turska soldata pod mušketom žive ufatio i svezao, pa poslije na Cetinje žive doveo, gdje su do svršetka boja živjeli i povraćeni Omer Paši s ostalijem zarobljenicima. Mnogi drugi Crnogorci od Perove vojske posjekli su po dvije glave. U sve donešeno na Cetinje 76 glava turskijeh i mnogo mušketa i sabalja askerskijeh.

 

Oni Crnogorci koji su više od jedne glave posjekli, nijesu mogli nositi čitave glave, nego su samo nosove i brke kidali, i na jedan štapić nanizali. –

 

Srećom, nije Crnogorce, onaj dan, opazila ona veća i glavna turska vojska iz manastira Ostroga, a kad Pero pomoli na pogled manastira i vidje da je množina turske vojske od prilike po 5 na jednoga Crnogorca, reče Serdaru Milu i nekim Bajičkim glavarima: „Ja bih, braćo, da se bez manje bruke i naše pogibije istim putem povratimo, kad je Bog i sv. Vasilije dao, da su Mirko i Novica s družinom eno pobjegli u gornji manastir, udje im sva turska ordija ne može nauditi, jer imaju džebane, hrane i vode, i kad je Bog dao da smo danas dosta junaštva učinili. Vidite li kolika je silna turska vojska okolo manastira s topovima? Mi im ne smijemo udariti, no da potrošimo naše glave u ludo junaštvo; a da bi smo im i udarili, navreće Derviš pašina vojska s planinice, a mi nemamo gdje bježati, ako do teške muke bude, nego u vodu.“ Tako se povrate svi prevozeći se u onome istome koritu, i preniješe sobom tri mrtva i pešest ranjenih Crnogoraca, i udružiše se s vojskom g. kneza u Cernici na granici Kčeva. 

Od početka, kad se boj zadio, ja i g. Bjeladinović posiljali smo žene u Kotor za puščani prah, i onamo šiljali gdje je nestajalo fišeka. Imali smo 35 ljudi Podgoričana, te na Crnoviću rijeku žive, koji su kao vještaci dan i noć fišeke savijali a pripomagalo im je nekoliko djece Cetinjske. 

Primali smo od mnogo strana novce, kao od ruskog Konsula u Dubrovniku g. Jeremile Gagića, i od Austrinske vlade, preko ondašnjen cirkula Kotorsko g. Stefana Dojmi; od pravoslavnog općinstva trestinskog u jedan put šest hiljala u srebra Bavareza, i najpotlje od jednog nepoznatog dobročinca, preko Špira Gopčevića, trestinskog trgovca hiljadu zlatnih dukata.

Poslje obaznali smo neposredstveno, da je ove hiljadu dukata poslao knez srpski Aleksander Karagjorgjević od njegova vlastita toboca.

Bilo je više noći, kad sum omrknuo pa osvanuo za stolom pišuci svuda i svakome. Mnoga od ovih pisama potpisivali smo ja i Bjeladinović, koja su u hitnji morala poslana biti, i koja su od manje važnosti, i za koja smo bili uvlašćeni u Gospodara, a ona važnija i važnija morali smo knezu u Cerovo šiljati da potpiše, gdje mu je bio poslje glavni logor. 

Gdje je koja vojska turska u prvi mah u Crnogorskoj granici uljegla, i svoj okov učinila, može se reći da se nije s mjesta pomjerila, jer su se oni bojali iz okova napadati na Crnogorce, a tako isto i Crnogorci nijesu smjeli udariti na turke, koji su za boj shodno mjesto svuda bili izabrali i na okolo topovima utvrdili, nego su jedni druge čekali kad će koji na koga udariti; te tako trajući, Turci se nijesu mogli riješiti na udarac, nego na doček, ali su opet svuda na sve strane robili i palili obližna sela.

 

Ovako je, može se reći, stajalo petnaest dana ali i više, zbog gorenavedenoga razloga, a najviše, meni se čini, zato što su Crnogorci i Brgjani presjekli svako vojno sporazumljene izmegju one dvije vojske turske od Grahova i Nikšića, i druge dvije od Martinovića i Crmnice, kao što se uvjerilo kad su stražari crnogorski tri puta turske knjigonoše fatali i s knjigama knezu vodili; koji su uzalud hodili kradimice i stranputice k Omer Paši u Podgoricu i iz Podgorice za Nikšiće.

 

Kroz ovo vrijeme crnogorski stražari češće su puta napadali na sve četiri strane na one turke, koji bi se odvajali kakvim poslom od logora, kao n. pr. kad bi vodili konje da ih napoje na vodu, kad bi hodili da beru drva ili da čupaju travu, te tako mnoge turke ubijali i konje im otimali.

 

Kroz ovo isto vrijeme ufate Crnogorci, na sve strane, razasuta pisma od Seraščera Omer Paše na sva crnogorska plemena, našim jezikom i cirilovim slovima, koja je, kao što se poslje razumjelo, pisao neki pop iz Podgorice, po zapovijedi Omer Paše. Evo u prepisu jednoga od ovih pisama:

 

„Od mene Omer Paše Seraščera sve careve i rumelinske vojske, svijema knezovima, serdarima, vojvodama, popovima i svemu narodu crnogorskome i brdskome, selam.–

 

Čujete i vidite da me poslao moj i vaš čestiti sultan s vojskom od koje se nijeste kadri obraniti, a kamo li je dočekati, da se svi u čelik pretvorite. – Meni je zapovigjeno od moga čestitoga Padišaha da vas pokorim i terbije učinim, zato što ste sehasi učinili; e znate da je Crna Gora carska zemlja jošt od Kosova, a vi se kao hajduci odmetnuste po nagovoru vaših dušmana, a osobito otkad megju vama dogje iz Rusije bezumni Zeko Stankov Petrović i prevari vas da ga je ruski car Nikola za kneza i Gospodara Crne Gore proglasio. Kad sam ja došao s vojskom uvjerio sam se da fukara crnogorska nema nikakva kabajeta nego Zeko i Moskov, pak neću grijeh na dušu pred hak talom nositi, ni jadnu crnogorsku fukaru robiti i paliti, niti pod sabljom muško i žensko okrenuti, nego evo javljam svemu narodu i pišem vam da mi se pokorite, i za moj skut prijenete bez vaše pogibije i viječne propasti, koja vas neće mimoići ako me ne poslušate; a davam vi jemca Boga i moju seraščersku riječ i vjeru, da će vas naš premilostivi sultan primiti kao svoju djecu, i oprostiti vam sve što ste do sad uradili. Svako će pleme imati svojega starješinu, kojega narod izabere, crkve ću vam i manastire sve ponoviti, koje su vam turci od bába zemana srušili, i nikakva vam danka ni harača neće biti, doklen se ovi Padišaha u životu uzdrži. Dobro se promislite da se poslje ne kajete, kad ne budete na vrijeme, pa mi dajte na ovo pismo dževap čas prije i da ste zdravo.

 

U Podgorici na 14 Januara 1853.

 

M. P.

potpisan: Omer s. r.

 

Kojemu je goć crnogorskome i brgjanskome glavaru ovako pismo u ruke došlo, svaki se nasmijao i rugao, a to se razumije, i gospodaru svome poslao. Nikad se nije moglo poslje znati ko je ova pisma raznosio tajno i vješto, ali se gatalo da ih je po nekakvim ženama šiljao neki bracki izdajnik Radovan Piper, bivši kamardiner pok. Vladike Petra II, sa Stijene iz Pipera koji je poslje Vladičine smrti odmah objegao skadarskom Osman Paši, i odmetnuo sve Stijenjane, vele jako pleme pipersko, ali su se poslje rata Stijenjani pokorili, a Radovan i danas stoji kod Paše ližući turske sanove.

 

Omer se Paša nadao, i držao kao u ruci da će mu se sva Crna Gora i Brda trčke pokoriti, ali kad vidje da mu se nada izjalovi, dade zapovijed na one dvije vojske, od Crnice i Martinovića, da udare bez odmaka, a pošlje pismo po jednome oficiru preko Kotora, Risna, i Krivošija u Grahovo Derviš Paši, da i one dvije vojske, od Grahova i Nikšića, udare; i da po najžešću vojničku najstrožije radi bez sažaljena i uzmicanja.

 

Kad četiri paše dobiju ovaku zapovijed, svaki na svoju stranu udari, robeći i paleći redom ona mala sela, iz kojih su bila odbjegla kutnja čeljad u unutrenost Crne Gore, i napredovale su vojske turske sve do onijeh mjesta gdje je na sve četiri strane crnogorska vojska tursku u zgodnu klancu i bugazu očekivala; no budući da moja namjera nije da u ovoj knjizi obširno opišem sve i sva gdje se što dogagjalo i kako se koja vojska podnijela, nego samo kazati ću to da je svuda bilo jaka okršaja mrtvih i ranjenih s obje strane i da ni na jednu stranu Crnogorci nijesu tursku vojsku mimo se dalje puštavali, nego gdje ko zapanuo junački se s Turcima borio, tako da su češće puta Turci morali uzmaknuti, a noću u logor vratiti.

 

Na ovo dakle presijecam, i evo me da dokažem kako se boj prekinuo, i mir sljedovao; i kako se turska vojska sasvijeh strana iz crnogorske zemlje povratila.

 

Čujući za ovi nenadni udarac Omer Paše na Crnu Goru, poslje primirja žabljačkog rata, dvije velike vlasti, a to jedinovjerna njima Rusija, koja Crnu Goru od više nego jedno stoljeće pokroviteljstvuje, i susjedna Austrija sažale na ovaj siromašni narod, i ne mogući trpljeti da se, na njihove oči, pršti i davi ona gola sirotinja, koja je (zbog nekoliko brackih izdajnika i javnog joj dušmana Osman Paše skadarskoga) na sebe navukla sultanovu silu. Rusija opremi ovamo svoga pukovnika Jegora Kovalevskog, a Austrija Kavalera Kelnera, i oba se u Kotoru sastadoše, te preko Skadra pa u Podgoricu k Omer Paši otidoše, da mu od strane ove dvije združene kraljevine jave da zaustavi svako produženje rata protivu Crne Gore.

 

Kad su ova dva poslanika k Omer Paši formalno pristupili, i zvanično kazali uzrok njihova onamo dolaska, Omer Paša (kako sam poslje razumio) dočekao ih je diplomatičkijem načinom, i ugostio kako se najbolje moglo.

 

Poslje ručka odgovorio im je: „Gospodo moja! ja za osobenu čast smatram, i primam vaš prijateljski dolazak k meni. Počitujem tim vas više kao poslanike vaših visoko slavnih kraljeva Franc Josifa, i Nikolaja I; ali što se tiče mojega uzpre„zanja u napredovanju boja protiv Crnogoraca ja ne mogu vama „ugoditi, prije nego mi pismeno dogje iz Stambula zapovijed od „mojega čestitoga sultana.“

 

Na ovo obojica mu francuski odgovoriše: “Čestiti Pašo! kako smo vam javili prije ručka, naši su cari već pisali svomu prijatelju čestitom sultanu da su nas dvojicu k vama opremili da i vama naredi da vojsku povratite, i uzdamo se ako do danas nijeste dobili da hoćete do dva dana najdalje.“ (A tako je i bilo).

 

Omer Paša im na ovo odgovori: „Uvjeravate li vi mene, Gospodo, da je to tako, i da ja neću biti odgovornik pred mojim carom, ja pristajem, ali je potrebito da za svaku moju bolju sigurnost i opravdanje vi meni izjavite u naročitom protokolu da je to sve tako što ste mi ustmeno rekli.“ — Koje ova dva poslanika i učine. Kad se Omer Paša dočepa pismene sigurnosti, po svoj prilici osijeca mi pamet, da je bio veseliji nego kad je iz Stambula s vojskom za Crnu Goru krenuo, a zato što je u 20 dana više izgubio no dobio, a što je najviše, da poslje sultanu i svijetu reče da šćaše svu Crnu Goru pokoriti da se ne zamoliše dva cara, ruski i austrinski. —

 

Piše dakle na sve četiri strane predvoditeljima vojske da nikakvoga boja s Crnogorcima ne čine, nego da se povrate u dotične logore, ispod čadorâ do njegove druge zapovijedi. G. ajutanat Kavaler Kelner krene opet put Skadra za Kotor, a g. Kovalevski vozom uz crnogorsko blato pravo na Crnojevića rijeku, a s rijeke na Cetinje; od kuda piše g. knezu da i on u isti čas poteže na sve strane crnogorsku vojsku, i da on odmah dogje na Cetinje, jer ima š njime važnog razgovora. –

 

Drugi dan evo kneza, dogje na Cetinje, sa svijem preobražena: ucrnuo i s mršao za nepoznati ga, jer kroz sve dane njegova prebivanja na Cerovo u Kčevo, nije znao ni što je ležnica ni što je ožica, nego zaspao onamo gdje ga je mrtvi san i trud stignuo, a s noga izio ono što mu se pridesilo gdje ga je ljuta glad svladala; i kad se vidje s g. Kovalevski i pošto se prijateljski pozdraviše, reče kao začugjen knezu: čto tako je vaša Svetlost? a knez smijući se njemu: černogorec i pustinei žitelj, vaše visokorodije. –

 

Ufate se pod ruke, otidoše u kuću i o svačemu se razgovoriše, razumješe, i kako najbolje mogoše tako za Crnu Goru i učiniše.

 

Sjutra dan u jutro evo dogje iz Kotora na Cetinje austrinski pukovnik g. Gjorgje Stratimirović, koji je nekoliko dana na Cetinje stajao, doklen se goć sve u redu svršilo, i dok su obje vojske razišle se i sve i sva leglo. –

 

Pošto se Knez i s ovom dvojicom sporazumio, piše na sve strane glavnim predvoditeljima crnogorske vojske, da se svaki vrče svojoj kući, ako je turska vojska sa svim uzmakla u tursku granicu, kao što je ovako i bilo. –

 

Kad su se s obje protivne strane vojske razišle, poslje dva tri dana, mnogi su predvoditelji crnogorske vojske donosili na Cetinje sve ono što su od turaka u boju zadobili, kao n. pr. svakojaka oružja, čadorja i barjakâ, megju kojima je bio jedan Alaj-barjak, t. j. glavni čitavoga jednog regjimenta. –

 

G. Gjorgje pak iz Crnice činio je donijeti jednu kumburu (obice) i nekoliko soldata živih, koji su poslje ujedno s ostalim zarobljenicima predani bili g. pukovniku Stratimiroviću, a on ih opremio preko Kotora Austrinskim vojenim parobrodom u Skadar, i predao seraščeru Omer Paši, koji se onamo zadržao doklen je sve tabore opremio otkuda su i došli, i doklen je potrebite vojne račune priugotovio. –

 

Uz ovo moram kazati što ovamo zaboravih na svoje mjesto, a to o jednoj rijetkosti. Poslje pet šest dana boja s Omer pašinom vojskom, nestade zrna za male topove. Naredi knez, da se ne troši olovo, jer će premanjkati za zrna od pušaka, nego da rastope slova i sve ostalo što je uz slova od štamparije, no kad ovo čujem sažalim i rekoh g. knezu kad je jednu noć na Cetinju prenočio: „Grehota je Gospodaru da se štamparija pretaplje, ako Boga znate, nego pišimo u Kotor a zamolimo se da nam ili uzajme ili prodadu, a čisto znam ako ih onamo bude, poslat će.“ A on meni: „Znam ja to Vuko kao i ti, ali kad je muka dobro nije; nužda – veli mi — i zakon izmjenjuje. Ja sam slušao da su moji stari vladike, kad su se s turcima klali, jevangjelja zlatna i druge crkovne knjige bucali i od njih fišeke savijali u nestašici karte, a kamo li neću ja rastopiti štampariju. — Ako Crnagora ovoga puta prekuži, opet će ona, ako Bog da, nabaviti ljepšu i bolju štampariju, a ako je turčin osvoji neće štamparija u Crnugoru nikad. Pa da ti i to rečem: voliji sam da mi svijet reče i ukori, zašto uništiti onaku dragocjenost, nego da mi reknu: Zašto mrcino upušti Crnugoru; i nastavi;

 

Zeman gradi po kotaru kule,

Zeman gradi, Zeman razvaljuje.

 

Ja umuknuh, i u sebi promislih: bolje ti Vuko bješe mučati.