Životopis
Vladike Crnogorskoga Petra II.
napisao
Vuk Vrčević.
... divotnike i
plemiće,
Gle! Srpkinje sada ragju;
blagorodstvom srbstvo diše;
Bježi grdna kletvo s roda!
zavjet Srbi
ispuniše.
Gorski vijenac.
Za opisati
život, vladanje, a osobito rijetke darove duše Vladike Crnogorskoga Petra II. šćelo
bi se pero daleko bolje od mojega, pa i najboljemu opet bi nešto nedopunjeno,
zaostalo.
Moja namjera
nije, a i ista mi sposobnost granicu polaže, da u ovoj knjizi kitim slavu
njegovu, koja je davno alegoričnom trubom ne samo u srbinstvu nego i kroz sve
učene narode odlećela, i svuda se danas blista kao sunce na vedru nebu, bez
ikakva o njemu dokaza; nego samo da dokažem u kratko ono što sam o Vladici u
narodu pa i od njega istoga slušao, dok sam se u Crnoj Gori bavio kao sekretar
kneza Danila, a to onima, kojima može biti nije sve, kao meni, poznato.
Iz deset
njegovih već naštampanih knjiga, koje ću ja na svoje mjesto označiti, (osim
drugih u rukopisu zaostavših) dosta bi bila sama “Gorski Vijenac“, koja će dok
srbstva teče, kao ogledalo u narodu zaostati. I zaista može se reći, ko nije
Gorski Vijenac čitao i o njemu sudio, on ne zna ni što je naš pravi narodni
jezik, ni pjesnička filosofija zavijena u najprostijem narodnjem duhu i govoru.
Iz nje se može cijeniti rijedki gjenij, kojemu se svaki učenjak upravdiviti
mora, promišljajući da se bez ikakve pravilne nauke, i usprkos mnogostručnih i teških
poslova, prvim klasičnim pjesnicima usporediti znao. A može biti da šćaše mnoge
u poletu duha i nadmašiti, da ga, na žalost naše književnosti, prerana smrt ne
pokosi u 39. godini njegova života, a sretan će onaj vijek biti u kojemu će se,
njemu ravan, u našoj kolijevci iznjibati, što se pjesničkog gjenija tiče.
Kad bi čovjek
htio da u kratko a sve da dokaže šta je bio Vladika Petar II, ovo šta bi o
njemu kazao: On je bio Mitropolit i zemaljski gospodar; pjesnik i filosof;
mučenik i siromašan; rodoljub i tiran tiraninu. A ja bih nastavio da je pri
svim ovim odličijama, najmučniji život sproveo, upravljajući s onim - jošt onda
- neobuzdanim narodom, a neprestano boreći se sa dva oglašena lava, s Alipašom
Rizvanbegovićem Vizirom Hercegovačkim is Osmanpašom Skadarskim; no kao što je
on kazao u Gorskome Vijencu:
- Ko vječito
oće da živuje,
Mučenik je
ovoga svijeta –
Rade, pozvan
pri rukopoloženju Petar Petrović Njeguš, rodio se u proljeću godine 1813. od
prostih ali oglašenih roditelja, Toma Markova i Ivane rogjene Prorokovića na
Njegušima.
Do dvanaeste
godine svoga uzrasta, on se nije ničim drugo, u domaćoj radnji i zabavi, od
ostale njeguške djece odlikovao, osim rijetkim darom vatrene duše, a osobito
preranim uzrastom, divotom oka i lica, a dosljedno duševnog razvitka tako, da
je njegov stric, Vladika Petar I. u njemu predvidio nešto o čemu se nije
prevario, i 1825. godine prifati ga k sebi u Manastir na Cetinje kao djaka i
sobstvenog poslužitelja.
Rade je uz
prirodno djetinsko igranje i skakanje s drugim manastirskim djacima, bez ikakva
Vladičina ponukovanja kroz pet šest mjeseca naučio, iz ondašnjih mučnih
bukvara, ne samo sricati, nego i bez ikakvog zatezanja čitati; a da je megju
tim znao odgovarati kao i drugi djaci leturgiju, to se samo po sebi razumije.
Vladika, prem
da je Rada puštavao, vidom i nevidom, da igra i da skače u društvu drugih
djaka, opet ga je tajnom ljubavi nadgledao i očinskim okom pratio, i kao da je
očima gledao u njemu sakriveni božji dar, češće bi puta svojoj braći rekao:
„ovo dijete, ako ne umre, mora biti odličan junak i pametan čovjek, i kamo
sreća da sam njega mjesto Gjorgjije*) u Rusiju na nauke poslao.
Pošto je
izučio bukvar, nagna ga želja da nauči štogod i pisati, ali u ono vrijeme nije
bilo na Cetinje nikakva učitelja, osim samo nekoga Jakova Ceka, koji je od krvi
dobježao iz Podgorice, i Vladici, kao prosti pisar, šta šta pisao i prepisivao;
gdje je u sredovječno doba i umro.
Kroz godinu
dana Rade je naučio savršeno, u sve crkvene knjige, bez pogreške čitati, pa i
dosta prilično pisati, koliko se može kroz jednu godinu dana od nenaučena
naučiti.
Kad se naš
Rade dobavi pera, njegovo nestašno srce ne moga da miruje, koliko ni soko kad
se dobavi krilâ, nego odmah započe neke glavne junačke Crnogorske pjesne
prepisivati i mnoge na izust, kao očenaš naučivši, uz gusle pjevati; premda po
kazivanju nije bio nikad savršeni guslar, no tek kao početnik, jer ga nije
narav stvorila da bude guslar, no pjesnik.
Najprvo
njegovo origjinalno sačinjenje bila je jedna presmiješna, i više satirična no
istorična pjesna o nekakvim Ćekličkim svatovima, koju je on više puta,
kridimice od Vladike, djacima uz gusle pjevao, tako vješto, da se i sami
Vladika, slušajući ga iz ćelije, u sav grohot smijao. U vrijeme moga živovanja
na Cetinju, mnoge sam za ovu šaljivu pjesnu propitivao, no u toliko dugo
vrijeme već se bila pozaboravila, a samo po gdje gdje koja riječ u čitavom
stihu pomicala.
Godine 1827. u
četrnaestoj godini njegova uzrasta, pošlje ga stric Vladika k kalugjeru
manastira Savine, a parohu Topalskome (u Boki), ocu Josifu Tropoviću; čovjek
onog doba oglašeni, pravi kalugjer i primjerni nastavnik mladeži, koji su
morali primiti monašeski čin, ali bez ikakve pravilne nauke, nego što mu je
dala narav, i Savinskih kalugjera Časoslovac i Psaltir. Kod Josifa prebude Rade
malo više no dvije godine, gdje se malo u nauci koristuje, zato što nije drugo
imao što učiti, osim crkvene knjige, i kako treba pustinjski kalugjerski život
sprovoditi. Da nije ni pravilno pjevanje crkovno naučio, to se zna, jer onda su
i kalugjeri i popovi u crkvi pojali kako je koji mislio da je ljepše, a ne po
glasovima kako se danas pjeva; dakle zaostao je i do njegove smrti sakat u
crkovnom pojanju, kao i u bogoslovskoj nauci, jer ga ni za jedno ni drugo nije
narav obdarila, no za ono što je on poslje djelom osvjedočio. Ovo je on sam
dokazao kroz usta Popa Mića u svom Gorskom Vijencu.
- Kakav nauk
tako i čitanje
Kâ je da je, o
njemu se bavim;
Ko će bolje
široko mu polje –
Prerani
razvitak njegova uma, a osobito uzrasta, u 16. njegovoj godini, izgledao je
gojan, visok i ugledan kao drugi od 25. godine. Svak ga je bez razlike spola
ljubio i milovao jer je vrlo vesele naravi bio, i nije bilo vesela sastanka,
gdje on nije prisustvovao znanjem i neznanjem oca Josifa.
Nastavnik mu
Josif, videći da kod njega na Toplu živeći nije mogao više išta naučiti nego
što je naučio, a pri tom uboja se da se Rade ne bi kao mladić u čemu pokvario,
piše Vladici da je njegov sinovac naučio onoliko koliko je dosta za jednog popa
ili kalugjera crnogorskog, i zato da bi ga opet k sebi na Cetinje primio, kao
što je tako i sljedovalo odmah poslje primljenja ovog Josifovog pisma.
Evo dakle Rada
opet na Cetinju bez ikakva zanimanja u nauci, no provodeći život u društvu
crnogorskih momaka u skakanju, igranju i pjevanju narodnjem, gdje umnoži
tjelesne snage i zdravlje, od kuda se ragjaju i duševne sile, koje su mu poslje
rodom urodile. Hajdemo dalje.
Ove iste
godine (1829.) naigje na jednu knjižicu, istoricno ali u ruskom jeziku
naštampanu, o bivšem posljednjem ratu izmegj Ruske Carice Katerine II. i
turskim Carom Sulejmanom u Aziji, i znajući Rade dosta dobro slavenski jezik,
lasno mu je bilo razumjeti ruski, i tako ga pobudi ruska pobjeda nad turcima da
je sastavio o ovome boju jednu pjesnu u narodnom duhu, i radnja mu ispane
vješto, da se onda po svoj Crnoj Gori uz gusle pjevala, a može biti da se i
danas u narodu pomiče. Ja sam ovu pjesnu više puta čuo na izust pjevati od
krsta Mašanova Petrovića, od koje se danas spominjem da je početak kako je
Moskovska kraljica, po imenu Katerina pisala Caru Sulejmanu ako se već turci
neokane činiti zulume raji, da će mu na Stambol udariti, staviti zvona na
Jasofiju, a njega pri konopu svezati i t. d. pa kad je poslala knjigu spominjem
se:
- Brzo sleće
knjiga do Stambola;
Da je nosi
soko pod krilima,
Jošt bi čudo
pobratime bilo,
A kamo li
tatar pod oklopje. –
Pa dalje kako
se Sultan na Katarino pismo naljutio i od
pisao:
- Ne budali
Vlaška udovice!
Gje će ovca s
vukom ratovati
I grmuša orlu
nauditi?
No ti evo
misirsko povjesmo,
Uz povjesmo
šimširli presljicu,
Te mi predi
gaće i košulju
I navezi
tursku avdesnicu.
E tako me ne
zaklali vuci
U Džamiju gje klanjaju turci!
Ako dignuh moje janjičare,
Svu ću tvoju zemlju posobiti,
Porobiti,
vatrom popržiti,
A tebe ću živa
ufatiti
Da me dvoriš
kao robinjica –
a Katarina se naljuti, pa kaže Rade u pjesni:
Po jednom se
knjigam premetnuše
A po drugoj
boja započeše i t. d.
Evo dakle, iz
prvih njegovih pokušaja, vidi se da ga je Bog uprav za pjesništvo stvorio kao i
stasom i ljuckom divotom nad milijunima ljudi odlikovao evo kako:
On je bio
visočiji čitavu mušku ped od najvisočijeg Crnogorca, i ja nijesam nigdje u
svijetu visočijega gledao, osim jednoga Irlandeza 1836. godine u Trijestu, koji
je po svijetu na izgled i za plaću hodao; on je bio srazmjerno popunjen u
životu mesom; crna i neobične veličine oka, punana prirodne vatre, ili da bolje
rečem manjetizma; dugačkih gojnih obraza sa ružičnim jagodicama; crna dugačka
ali ne toliko gusta brka spram njegovom životu,**) tako isto i brade crne
umjerene veličine i duljine, da mu je samo grlo pokrivala, no ne znam da li je
podstrizao ali ne; u jednoj riječi sve mu je ponosito i ugledno bilo da ga se
nijesu mogla dva oka od miline nagledati, a onome, te ga je prvi put vidio, a činilo
mu se da ga kroz uveličateljno staklo gleda. Boljega gagjača iz puške ni
konjanika nije moglo u Crnoj Gori od njega biti. On je s prijateljima i
ljubimcima iskren i veseo bio, a i spram svakojega inostranca pokazivao je
vazda više veselo no gordo ili namrgogjeno lice. Njega je svak živ ljubio osim
turaka, nešto po njegovoj veseloj i živoj naravi, a nešto po odličiju stasa i
ljepote pod onim visokim imenom, a sinovac Vladičin.
On i pošto se
zavladičio, nije se znao u naravi veseloj niti u ljubavi sa svakim promijeniti,
nego bi češće puta nagonio svoje perjanike i druge birane momke da se svakojake
narodnje igre nadmeću, u čemu bi najveće zadovoljstvo nalazio; znao je
poštovati junačka starinska plemena, a ljubiti odlične junake darivajući ih
zlatnim i srebrnim medaljama Miloša Obilića, koje je on ustanovio; sakupljao je
mnoštvo narodnih izrekâ i šta su radili stari junaci vazda kad bi od svojih
šenatura i starih ljudi čuo, i u zapisniku bilježio; pa poslje, kako je on
znao, upotrebljavao u različitim njegovim knjigama, a glavne stvari u Gorskome
Vijencu. On je rado družio i k sebi dobavljao učene ljudi kao što je odmah u
početku bio dobavio pok. Dimitriju Milakovića, pa poslje Sima Milutinovića, pa
najposlje i jednog pametnog francuza, kojega nijesu drugo zvali no mosiè Džan;
s prvima se okoristovao u načinu pjesništva, a s poslednim u francuskom jeziku.
Kazivali su mi
množina, kad bi se što pro mjere naljutio, da bi mu se pokazale na slijepom oku
(krajem očiju do kose) dvije modre žile, i trajale bi mu po više urâ. Kad goć
su mu ove dvije žile vidjeli svak ga se bojao i uklanjao, a on bi onda najvoli
sam šetati u sobi ili po polju nešto krupno u pameti učeći, ali kad bi došao k
sebi naredio bi da u veče k njemu dogju oni ljudi s kojim bi se on rado
razgovarao i šalio.
U njegovu
mladost, pa, može se reći, sve dok se je zaarhimandritio, rijedak je bio oni
dan, u komu je imao gotova novca čitavu cvanciku, ako mu ne bi ko drugi
poklonio; jer stricu Vladici nije nikad smio tražiti, a otac mu Tomo živio je
kao i svi ostali oglašeni i pošteni Crnogorci, koji nijesu nikad za novcem kao
za obrazom težili, dakle štono naši vele “s trpežom i krpežom držeći se prve
božje zapovijedi prvom čovjeku Adamu sa
znojem lica dobivaćeš svagdašnji kruh.“
Na jedno po
godine pred smrt Vladike Petra I dosadi se Radu ovako bezposlen život
provoditi, te potaknut svojeljubjem ne znade kakvoga bi se boljega rada primio
kao trgovine po primjeru drugih njeguških trgovčića, koji su po položaju mjesta
sa vrlo malim kapitalima s nategom trgovali. No prazna ruka mrtvoj druga; usudi
se zapitati kod strica Vladike da bi mu uzajmio desetak talijera, kako bi s
ovim novcima u trgovini sreću pokušao; a kad mu Vladika odgovori: „Da ja sinko
imam para, kao što ti misliš voliji bih bio otkupiti crkvene zaklade, koji mi u
Dobroti kod trgovca leže, nego tebi zajmiti da trguješ.“ ***)
Kad Rade ču, stište glavu u ramenima, pa jednu
večer 0mrknu na Cetinje a sjutradan osvanu u Njeguše k ocu Tomu, i kaže mu da
više živ na Cetinje neće nikad, nego hoće da traži kod kojega bokelja malo
novaca u zajam, pa da š njima po gdješto trguje, jer se, veli mu, stidim
ovoliki i ovaki momak u zaludu dane provoditi.
Otac mu Tomo odgovori: Ja od davna s tobom ne
zapovijedam, no Vladika, pa kad se š njime vidim progovoriću, i kako on šćene
onako valja i da bude, a ne kako ti hočeš, e znaš da ga se i mi braća bojimo da
ne bi što na nas zažalio, a kamo li nećeš ti. Za tebe nije, moj sinko, trgovina no da poslužuješ
strica; vidiš da je bliži grobu nego doma; on o tebi misli, davno je obolio, pa
ako ti ništa i ne ostavi, ostavit će ti božji blagoslov, koje će ti više
vrijediti no dati sve Njeguše ostavi.
Je li što Tomo
onda s Vladikom o Radu progovorio i na koji način, to se nije znalo, ali se znalo
poslje smrti strica mu Vladike da je bio kazao svojoj braći Stijepu, Savu i
Tomu da je u svojoj bolesti priugotovio svoj testamenat i da ga je spremio pod
ključ u jednome svome sanduku, koji mu je vazda u
ćeliju, gdje
je spavao, stojao, i kaže im da je u njemu zapisao kako se najbolje može, kao
za kuću Petrovića, tako i za cijelu Crnu Goru.
Govorilo se da
je samome bratu Tomu na tajno rekao: „neka Rade ostane kod mene i neka se on i
Ivančik****) po svaki način nagju kod mene kad izdahnem, da oni dvojica prečuvaju
mi ćeliju dok vi braća mi dodjete. Kad čujete da sam preminuo pohitajte vi
braća su nekoliko biranih Njeguša, a po svaki način poručite da s vama dogje
Stevan Perkov Vukotić, ali ne javljajte kući Guvernadurovića prije nego
proučite moj testamenat.“
Tomo pri
polasku s Cetinja odma opremi Rada i naredi da se iskraj Vladike nikad ne miče,
i na dva dana pred Lučin dan (1830) vidje Vladika da se konac njegove smrti
primakao, opre mi Ivančika na Njeguše da braći mu javi da hitaju na Cetinje, a Radu
reče da se iskraj njega ne miče.
Okolo ponoći,
na osvjet Lučinadne, sa svim, se Vladika prenemože, i budući je u našemu narodu
da najmilijemu naslonjen na prsima izdahne; Rade skoči na postelju i posjede
strica pridržavši ga doklen je izdahnuo. No kad ga je Rade na prsi naslonio,
Vladika se malo osvijesti, blagoslovi Rada i iz njedara dade mu ključ bez da je
mogao ni cigle jedne riječi prosloviti, i u zoru ode, gdje ga kao pravog
mučenika pustinjaka i narodnjeg branitelja vječno blaženstvo očekivaše.*****)
Kako je
sljedovalo proglašenje novoga Vladike Rada to sam obširno kazao u lanjskoj
mojoj knjizi „Ogranci za istoriju Crne Gore“ nego ću dokazati šta je bilo
ugovoreno izmegj braće Vladike Petra I. po njegovoj smrti.
Onda kad su po
Crnogorske glavare i sveštenstvo poručili da hitaju na Cetinje zatvore se u
Vladičinu Ćeliju. Rade im otvori sanduk u kojemu nagju spremljeni testamenat, i
u dno sanduka jednu ćesicu od kože zavezanu i pri njoj jedan listić karte na
komu je pokojnik bio zapisao “Ovo sam uštedio i doradio za ukop.“
Kazivali su mi
da u ovoj ćesici bilo je svakojakih novaca srebrnih i bakrenih, no nijesam
mogao doznati koliko, a da se našlo u drugom sanduku u riznici nešto više
novaca za koje ni ista mu braća nijesu znali nego sami Ivančik rus; pa poslje
kazao Radu, pošto se zaarhimandritio. Koliko je ovih posljednih bilo to se
nikad nije moglo znati, ali po svoj prilici sličilo je onome izreku u Gorskom
Vijencu, kroz usta kneza Janka kad je u pleće pogadjao:
Ima ovaj
dvadeset govedi,
Guvno mu je kod
kuće lijepo,
Na kuću mu
šljeme dosta jako;
Jaki su mu i
debeli konji;
Krije negje
zamotuljak para
Ma bih rekâ da
ih mnogo nije.
Kad prouče
testamenat, i kad čuje Savo, brat Vladičin (Petra I), gdje u njemu piše: „Pošto
ne bi sugjeno da moj sinovac Gjorgje bude moj nasljednik, nego se primi ruske
vojničke
službe,
ostavljam na svoje mjesto mojega sinovca Rada Tomova sina, i proklet oni koji
bi se ovoj mojoj naredbi i volji “suprotivio" - nagje se Savo uvrijegjen,
i reče im: Ja ne velim „da ne pristajem, ali braćo kud će moj sin Gjorgje kad
sva Crna Gora zna da je on poslan u Rusiju na nauke i da po smrti našega brata
Vladike bude nasljednik?” Na ove će mu riječi odgovoriti Stanko (Stiepov Sin a
rogjak Vladike Rada): „Ja ne znam striko ko će što zboriti, niti nain jutros
treba pitati kome je krivo, kome li pravo, a jedno je i drugo sviju nas, nego
da činimo ono što je Vladika na čas od smrti naredio, pak će sve i za našu kuću
i za svu Crnu Goru dobro i mirno, ispasti. Ko bi se protivio njegovoj naredbi?
ko bi njegovu kletvu na svoj dom ponio?, a gdje ti je jutros Gjorgje? Ne moj striko
za čašni krst da danas narod čuje da je s glave počela riba smrdjeti! Ja ga evo
prvi ljubim (poljubi testamenat), a ko mu se protivi neku sad kaže da ga znamo
dok smo na vrijeme.“
Savo na ove
Stankove riječi, kao pametan čojek, skloni glavu i pristane s ostalom braćom,
puštivši Stanka******) i Stevana Perkova Vukotića da rade ono što treba kao što
su i uradili dogovorno u najboljem redu.
Kad se Rade
zaarhimandritio u ne punoj 18. godini svojega doba, Stanko Stijepov (otac pok.
kneza Danila) znao je, kao rijetke pameti čovjek, da novi gospodar Crne Gore
nije bio u stanju upravljati s onim svojevoljnim gorštacima, a najviše se bojao
kuće Guvernadurovića, koja je i pri životu Vladike Petra I. javno i tajno
prokopavala da sebi prisvoji mirsko gospostvo i vladanje nad Crnom Gorom, pa
zazove Rada na tajno u Ćeliju i reče mu: „Ti si sinko jošt piple za vladati
ovim gorskim orlovima; ti znaš da će sad al ikad Joko Guvernadurović na sve
strane baciti mrežu da u mutnoj vodi, ribu ulovi, za kojom, davno čezne; znaš
sinko da se je kuća Guvernadurova usprijateljila s prvim plemenima u našoj
gladnoj i praznoj zemlji, koja će mu sva poigrati kako on zasviri ako prospe
jednu torbicu cvancika; nego daj, da mi sastavimo jedan narodni sud i da
zazovemo od prvih jakih plemena ljude ako želiš da učuvamo našu kuću i svu Crnu
Goru od svake propasti koju ja predvigjam.”
Arhimandrit
Petar II., premda je maloljetan bio, znao je ove Stankove riječi uvažiti, i na
ove riječi odgovori mu: „Eto tebe moj striko i drugih mojih stričeva, pa činite
kako vas Bog uči, jer se mene treba za sad baviti jedino da se štogod u
nauci
okoristujem, da ne pogjem ovako sakat u Rusiju da se zavladičim; ja sam vaš a
vi ste moji, svako nam dobro i zlo zajedno.“
Stanko u
dogovoru svojih stričeva Sava i Toma i oca mu Stijepa dogovore se i odaberu za
zemaljske sudnike, koji će vazda uz Vladiku sidjeti ove slijedeće ljude od 11
najjačih Crnogorskih i Brdckih plemena:
1 Stevan Perkov Vukotić iz Kčeva.
2 Protopop Nikola Kalugjerović iz Ćeklića.
3 Serdar Milo
Martinović iz Bajica.
4 Serdar
Andrija Perović iz Cuca.
5 Protopop
Andrija Pejović iz Ceklina.
6 Serdar Marko
Plamenac iz Boljevića.
7 Sedar Filip
Gjurašković iz Riječke Nahije.
8 Pop Risto
Bošković iz Bjelopavlića.
9 Jednoga iz
Pipera, ne spominjem se imena.
10 Vojvoda
Ivan Milić iz Bjelica.
11 Vojvoda
Ivan Čoketin iz Lješanske Nahije.
12 Vojvoda
Grahovski Jakov Perov Doković.
Kad su svi ovi
ljudi došli na Cetinje i zauzeli se svoje zadaće, Arhimandrit vidje da mu ni
jedan od ove dvanaestinje nije po krvi svoj, pa se uboja da neće biti ni po
srcu ako od muke - stani pani - bude; reći će Stanku jedan dan da bi on uz ove
ljude pristanuo i da bi mjesto njega upravljao doklen se iz Rusije zavladičen
vratio, ali se Stanko ne šće nikako primiti, govoreći mu: „Priličnije je sinko
i bolje da dobaviš svoga starijega brata Pera Tomova, kao razabrana čovjeka i
vješta trgovca, da ne promisle moji stričevi da ja navrćem vodu na svoj mlin, a
ja sam vazda tvoj a ti moj, pa kad god bih ti zapotrebovao nijesu ti Njeguši
daleko.“
Arhimandrit je
poslušao Stanka i naimenuje svog brata Pera za presjednika novopostavljenog
suda, a odma za tim dogje iz Rusije i Gjorgje Savov Petrović, kojega naimenuje
podpresjednikom ili kako onamo i danas vele “Vicepresidentom Senata.“ O kući
Guvernadorovića u naprijed na svoje mjesto obširno ću dokazati, kao i o
privremenom gospodarstvu Ivanovića nad Crnom Gorom. Arhimandrit sad otide u
Petrovgrad da se zavladiči.
*) Gjorgjiju,
sina Savova, brata Vladičina, bio je već poslao u Rusiju na nauke da ga s
vremenom nakon sebe ostavi. О Gjorgjiju ću naprijed kazati kako se u Petrogradu
odrekao monašeskog čina, a primio se konjaničkog oficirstva u Ruskoj službi.
**) Slušao sam
ga 1836. godine, kad je dolazio u Manastir pod Majine, čerek sata daleko od
Budve, kad stade jednom zasukivati brk spram ogledala, pa sam sebi govoraše:
Crni brče gje
ćeš okapati!
Al u Mostar,
ali u Travniku?
***) Gladne i
za Crnu Goru užasne godine 1817-18 Vladika je Petar I. prinugjen bio u veresiju
uzeti 2000 stara kukuruza kod Dobrotskog trgovca konta Joza Perinovića, čim je
uzdržao Crnogorski narod poslavši mu sve što je zlatnog i srebrnog u Crkvi i u
manastiru bilo, i ove je zaklade Vladika Petar II čak po smrti strica mu
otkupio.
****) Ivančik
Popovijev (poslje na Cetinju prozvan Popović) rogjen je u Rusiji, i godine 1811
kao ruski soldat pobjegao iz Kotora u Crnugoru, gdje je kao najvjerni
poslužitelj Vladike Petra I. i umro. Njemu je Vladika I. za ukazanu mu službu i
vjernost poklonio bio jednu veliku kuću su dva dućana u Budvi.
*****) Mislim
da nije izlišno da ovdje uz mimogred navedem nešto i o Vladici Petru I. što sam
na Cetinje pa i od istoga pak Vladike Petra II. slušao govoriti. On je bio
takogje prilično visok, obdaren prirodnom pameti, i do danas prvi u Crnoj Gori
diplomat, jer se znao vladati po zgodi vremena i s turcima i s latinima. On od
1808 pridiužio brgjane k Crnoj Gori i onda toprva postala „Crnagora i sve sedam
brda“ jedna duša i tijelo; on je ustanovio mali zakonik od 30 do 40. članaka,
koji je po duhu onog doba i naroda može se reći sve glavne prestupke a u isto
vrijeme slogu i jedinstvo, mir i posluh sadržavao. On je pravi život pustinjaka
mučenika sproveo; sve mu je spoljašnje neko veličanstvo duše i strahopočitanja
pokazivalo, tako, da ga je malo ko ili niko nije smio u oči pogledati; sijeda
brada i blegjašno lice svjedočili su da je pravi „puštinji žitelj,“ a k tome
„pravilo vjeri i obraz krotosti.“ Svak se njegove kletve kao od groma bojao;
bolesnici su mu kape s glave šiljali kad nijesu mogli k njemu na Cetinje doći,
te im je nad kapama molitve čatio bez ikakve plate, i narod ga nije drukčije
zvao nego: Vladiko “Sveti”!
******)
Pokojni Vladika Petar vazda je i na sve strane van Crne Gore šilja svog sinovca
Stanka za važne narodne poslove, bilo u Kotor ili u Rusiju pa i Srbiju. Da je u
Srbiju šiljao Stanka pri ustanku Karagjorgja protiva turaka to nam svjedoči
naštampana knjiga u Biogradu 1848. godine od srpskog učenog društva „Djelovodni
Protokol Karagjorgja" pod brojem 1000. i 1106 godine. 1812.
